Capri

Astri je opet oslabio akumulator. Malo malo pa kad se negdje uparkiraš, ona neće da upali. Zoveš, vidiš ko je kod kuće, da doveze ispravljač, da se malo napuni pa da se pokrene. Ali mama je skontala caku. Ona stavi upravljač svako veče kad se uparkira, preko noći se napuni, pa je po danu lakše. Ne mora niko da te gura ili vuče sa parkinga na koji si se zavukao. To mi je sve objasnio brat kada sam stigla kući.

Danas trebam do Binga u nabavku. Svega treba, inače bih pješaka, ali istegnuću ruke. Pitam mamu kakvo je stanje sa Astrom? Brat odgovara: “Dobro, samo se uparkiraj negdje sa strane tamo, uz tranzit, da te lakše povučem ako zatreba.”

Astra stoji ispred ulaza. Čeka. Nije više jednako bijela, od vremena i snjegova kao da se smanjila. Porazbijana plastika na zadnjem dijelu, to je valjda blatobran, ne znam. Ožiljak ovdje, ožiljak ondje, svaka packa svjedoči o nekom danu, događaju, o istoriji naše porodice, od kad je ona sa nama. Staklo na svjetlima, to su valjda farovi, nekako maglovita, ne ko nekad prozirna. Neka staračka mrena se navukla na oči. Sjedišta su istrošena, koža oko mjenjača se ogulila, a unutra se osjeti rakija kao da je čitava četa alkoholičara spavala u njoj noćas. Mama prolila više od pola litra najbolje domaće šljivovice, koju je ponijela sa sela, jer čep nije bio dobro zatvoren. Još je kaže ne može prežaliti. Mama pije rakiju za Božić, Vaskrs i Slavu. 3 čašice godišnje.

Parkiram se po naređenju, punim kolica i krećem kući. Pitam se hoće li upaliti. Kaže brat: Okreneš ključ, ali samo malo, da se ne pale svjetla, da ne trošiš akumulator. Onda pričekaš deset sekundi pa brzo zaverglaš. I hop, upali ona. Drugarica draga!

Vozim ka kući. Tranzit mokar, klizav i prljav, sa strane sve nijanse sive po snijegu. Tmina se neka spustila, a ja zagledam okolo, šta se novo izgradilo, šta se promjenilo. Vidi, novi market. Vidi, kod čiče i strine puno dvorište auta, stigle su Sanja i Vanja. Cezar pušten kod komšija, valja se u snijegu.

Onda me dočekalo moje dvorište. Uvezla sam Astru lagano i ušla u “šupu”. Kada su svjetla obasjala tarabe, ništa mi nije bljesnulo. Nemirna kantica sa medom, sa retrovizora, mahala je sporo lijevo-desno. Auto je radilo. Ne želim da ugasim svjetla. Ne želim da izađem iz auta. Mislim se, izvlačiš se iz kućice. Suze me stižu, padaju po jakni, koja je prečista za moj boravak ovdje. Nema otisaka tvojih šapa, nema ogrebotina. Mrzim ovu glupu jaknu. I snijeg. I Božić. I zimu. I minus. I januar. I savršeno ravni snijeg na travnjaku. I čiste stepenice.

Izvadim ključ, izađem. Tišina. Nema laveža, tvog jezika, tvoje medolino glave, bijele dlake koja leti posvuda. Priđem boksu. Srušila bih ga. Nogama bih izbila tarabu po tarabu. Mrzila sam ga od kad su ga napravili. Da sam se ja pitala umjesto tulipana bi bile tvoje stope, a ne ovako da tu moraš da spavaš i provodiš dobar dio dana. Mili, premalo smo se igrali. Ostavila sam te. Sanjala sam te stalno kako si zarastao u mahovinu, kako ti dlaka više nije bijela, nego se kao neki prljavi dredovi sa tvog tijela spuštaju u travu. Ti umireš, žedan i gladan. Ja dolazim i ti podigneš glavu i pogledaš me. I uvijek isti san. Već godinama. A onda kad ti stvarno dođem, ti ko i uvijek, prelijep, veseo, skačeš i od sreće laješ. Mama zadužena za hranu, brat – novi najbolji drug. Jer te je vodio u šetnje, kod veterinara, četkao, igrao se i trčao sa tobom, ali i za tobom kada šmugneš. Normalno da si želio da pobjegneš. Tamo, gdje nema vrućine, toplotnih udara, sparnih dana, taraba. Tamo gdje vučeš sanke i trčiš sa drugarima. Gdje ima prostranstva, slobode i žena.

Kad su veterinari rekli da si “stariji pas” ja sam se zapitala da li oni zaista pričaju o tebi? O mom Capriju, koji je rođen u januaru 2008 i koji ima energije za galop do graničnog bez da stane. Kažu, ne znaju da li ćeš dobro podnijeti operaciju. Možeš misliti! Jedna operacija za tebe takvu mrcinu! A onda jedan poziv više i jedan tumor više riješavaju našu ovozemaljsku igru.

Tamo gdje si sad, snijeg ne prestaje da pada. Sibirske tundre ne zanima to što si posjetio baš nas, što smo preplakali dane poslije, što smo te čuvali od sunca, što sam te voljela više od ljudi. Tamo gdje si sad snijeg je bijel i tvoj akumulator je ponovo pun. Ti si čupav, mekan i bijel ko uvijek. Snjegovi i vrijeme, tamo ti ne mogu ništa. A ja kad otvorim vrata, umjesto tebe, stoji Astra. Čeka.

 AMER4020.jpg

 

Linin dan sa kokoškama

Kada sam se sa Linom dogovorila za jutarnju kafu u mom omljenom kafeu u gradu, vjerovala sam da je na pomolu novo drugarstvo. Susret smo nekako spontano isplanirale, na njenu inicijativu, ali od svih ljudi na poslu trenutno, ona je jedina sa kojom bih zaista mogla da PIJEM kafu. Prihvatila sam rado. Lina je dala otkaz i ovo je njena zadnja sedmica na poslu. Oh, kako sam srećna zbog nje! Nema više: hoćete li veliki kapućino za 5 kruna više. Nema više: želite li sendvič uz vaš espresso. Nema više: nestalo nam je kašika. Nema više: pokupićemo suđe čim se koleginica vrati sa pauze. Od petka će Lina moći da nalakira nokte, da stavi omiljeni lančić i da raspusti kosu.

U glavi sam ovako rasporedila svoja dva, vezana, magična slobodna dana:

Četvrtak:

-Kafa sa Linom

-Slanje razglednica

-Završavanje nacrta za enterijer restorana G

-Slanje aplikacija za novi posao

-Fotografisanje i marketing za MB

-Trčanje

-Spavanje

Petak:

-Ležanje u parku sa Senjom čitav ubogi dan

Plan je trebao da se ispoštuje od a do ž, ali kada mi je sinoć stigla poruka od Line, ne samo da mi je bilo žao što se, očigledno, nećemo vidjeti, nego sam bila i pomalo zabrinuta. Plus je već prva stavka sa to do liste bila dovedena u pitanje. Odlično, obećavajuće!

Poruka je glasila ovako:

“Želim samo da ti javim na vrijeme…Zadnja tri sata imam strašnu anksioznost koja ne popušta. Idem sada do mojih na selo i pokušaću da se isključim iz svega. Jako bih voljela da se vidimo sutra, ali ovako kako se trenutno osjećam, želim samo da se osamim. Teško dišem i osjećam strašnu tjeskobu i nemir u čitavom tijelu.”

Osjećaj koji je Lina opisala zvučao je tako realan i poznat. Toliko poznat, da se nekako saživiš sa njim, pa i kad te pogodi, ne čudi te što je tu. Odlazi i vraća se, sjeti te svaki put na ljetne raspuste kad si djete, pa su ti koljena i potkoljenice izubijane od trčanja ili sedri u Uni. Sjeti te na spontane nedjeljne roštilje ispod loze, na pozive u ponoćne vožnje i pivo na keju, na zvuk tvojih i još bar 3 para štikli koje odzvanjaju glavnom ulicom, na šum jesenjeg skupljanja lišća onim širokim zelenim grabljama i na zagrljaj koji se sa visine od 1.86cm spušta ka tebi i stavlja te na ramena iako više nisi mala. Na sve me sjeti, a pogotovo na ono kada tog osjećaja nije bilo, kada nisi znao šta je.

Ipak, znala sam šta je prourokovalo ovaj osjećaj kod Line: rezultati prijave i intervjua koje mora da čeka do kraja juna, a koji bi joj omogućili ispunjene sna da postane Art director. Studirala bi na prestižnoj školi na Berghs-u, prvo godinu dana u Štokholmu, a onda tri godine u San Francisku. Dobila bi krila, radila bi ono što zaista osjeća i voli, a ako joj krajem juna jave da nije upala na listu primljenih, moraće da se vrati na stari posao u starački dom i da čeka još godinu dana da se opet prijavi.

Brzo sam joj iskucala poruku prepunu ohrabrenja, između ostalog da se odmori i da joj je ostao još samo jedan dan na ovom ušljivom poslu, koji ne voli. Jer je hrabra. Jer ja sam nekako vjerovala u nju. Njena pojava je odisala istovremenom smirenošću i lucidnošću. Ona je jedna od onih koji vam na najnormalniji način u jednoj sekundi pričaju o super koncertu koji će se održati za vikend, a onda kaže kako osjeća da joj noge smrde na zagorjeli kari i da svi to osjete. I strašno je zabavna i kreativna. I uvijek mi govori: I don’t belive in God but I will pray for you. Ili ”Sleep tight and don’t let the bed bugs bite” kada zajedno završavamo večernju smjenu i rastajemo se na ćošku.

Kada sam se probudila jutros, spakovala sam u torbu dvije prazne razglednice i pernicu sa olovkama u boji. Umjesto sa Linom, sjela sam sama u Bar Italia, naručila jači kapućino (konbarica nije pitala hoću li sendvič ili kolač), izvadila razglednice i ispisala jednu za Južnu Koreju, a drugu za Veliku Britaniju. Razmišljala o Toskani i kako bi bilo sjajno otići na neki road trip u brda i brojati čemprese kroz prozor stare volkswagen bube. Onda sam se prošetala do obližnje cvjećare, kupila dva buketa božurova na sniženju i prošetala nazad do stana. Usput sam shvatila da sam gladna, pa sam kupila i karton jaja na kome je stajalo:

«ŠVEDSKA EKOLOŠKA JAJA»

“Naše koke jedu dobru hranu, slobodno šetaju vani i dobijaju par sati sunca dnevno”.

Čovječe, pa rekao bi čovjek, blago kokoškama! Žive bolje nego ja. I Lina.

Onda sam došla kući i po receptu Jamie Olivera ispoširala dva komada. Vani je bilo sunčano, zamišljala sam kako Lina sjedi na trijemu kuće na selu i gleda u kokoške koje se slobodno šetaju po dvorištu. Bila sam sigurnija u to da je na pomolu novo drugarstvo, ono u kojem priznaš nekome da se ne osjećaš dobro, da vrebaju strahovi iz mračnih dubina tebe, da «nije iskrslo nešto hitno» nego da danas nisi svoj.

Onda sam joj otkucala poruku na WhatsApp:

“Ako znaš, molim te javi mi u kojem to djelu Švedske ima dnevno par sati sunca, da se odmah tamo selimo”!

A onda sam joj uslikala karton od jaja.

 

Moj Miki

Kada sam ušla u taksi i rekla, do Zlatarske ulice, osjećala sam se kao pred ispit. Nervoza i trema, ponavljanje gradiva u glavi. Imala sam spremljen govor, ali sve mi se činilo da se to ipak može puno bolje formulisati.

– Zdravo, znate ja sam dolazila već dva puta i vas nije bilo… daj kakve veze ima što si dolazila dva puta.

– Dobar dan, meni su rekli da ste vi ovdje najbolji za popravke ovog tipa…šta sad lupetaš sa tim najbolji!?

Meni znate ovo baš puno znači… baš njega zanima što to tebi puno znači.

Sa ćoška do zlatare vučem se mic po mic, klizajući se po bljuzgavim, klizavim, kamenim kockama. Dan će biti dug, a meni se pingvinski pokreti brzo odomaćili, najava bola u kukovima. Baščaršija je prazna, poprilično je rano, a i mećava je odvratna. Vidim da je roletna na vratima opet spuštena. Stanem, udahnem, izdahnem. Čovjeka u zlatari nema pa nema. Radno vrijeme ne postoji, on otvori kad mu se ćefne, posao iz snova. Pomalo sam već ljuta, nemam vremena, a ni strpljenja. Okrećem se i iza sebe spazim čikicu u zlatari na ćošku, kako nešto turpija. Uhvatim za bravu, a on mirnim glasom, ne dižući pogled reče:

– Dobar dan, djevojko. Uh, težak tip, pomislih. Gotovo je, ušla si, sad biflaj.

– Dobar dan, rekoh.

– Izvoli, šta si trebala?

– Željela sam da vas pitam može li ovo da se popravi, guram ruku u torbu i vadim kutijicu. Odlučujem da preskočim sve uvode i budem direktna. Sa strijepnjom vadim Mikija i pružam mu u ruke.

– Ovo je dušo tvornički nanesena boja, tu se ništa ne može uraditi. Kako je, tako je.

– Baš ništa?

Čiko mrda glavom u znaku negodovanja i noktom od palca lagano struže po Mikijevoj površini. U meni trista emocija, sve se nešto kovitla, dobro, šta mi je činiti?

– A recite mi ova kopča na kojoj visi, možete li mi barem to zamijeniti?

– Da, vidim da je od vremena i nosanja istrošena. Može, to ti je 15 maraka, biće gotovo do pet popodne pa ti svrati kad možeš.

Klimnem glavom, zahvalim se i izađem na mećavu. Čekala me kafa sa Mersi, dan kod zubara, još milion sitnih obaveza i nisam mogla da se ne zapitam: da li je dobro ili loše što će Miki ostati onakav kakav je sada?


Ljetne šetnje uveče, uz obalu Une pa kroz centar ili popularni korzo, te 91. godine pamtim kao kroz izmaglicu. Sjećam se mirisa sladoleda i crnog enterijera slastičarne na samom ulazu u glavnu ulicu, koja više ne postoji. Vraćaju mi se skakutanja na jednoj nozi i trčanja oko terase tadašnjeg hotela. I sjećam se zlatarice od jedva 2 kvadratna metra preko puta današnje biblioteke. Ta zlatara imala je uska vrata i duguljasti prozor, čiji je izlog bio jako nizak, toliko nisko postavljen da sam ga i ja, tada, mogla vidjeti. U tom izlogu, na crvenoj satenskoj podlozi, ispod koje su bile nasumično poređana neka sitna brdašca od vate ili čarapa (ko će ga znati), u jednom udubljenju, bio je položen zlatni privjesak Miki Mausa sa zelenim šortsem i crnim ušima. Svaka moja šetnja tog avgusta završavala se glavom i prstima zalijepljenim za izlog i gledanje u Mikija. Dahtanje u staklo završavalo se maminim “Ajmoooo, dosta je sad” i mojom neizmjernom tugom što se Miki i ja prestajemo gledati. On se meni stalno osmjehivao. Mi smo pričali, vidjela sam kako mu se usta pomjeraju, bili smo drugari, sve kroz staklo i sve do jedne večeri, pred sam kraj avgusta, kada se najednom, na izlogu pojavio zeleni saten, a od mog Mikija ni traga ni glasa.

Sjećam se mog plakanja pred izlogom kada sam shvatila da Mikija nema i da ne znam da li će se vratiti. Mama i tata su me ubjeđivali da je “Miki otišao da spava” i da će se zasigurno vratiti opet, ali ja sam bila neutješna. Prve nedjelje u septembru, dan pred polazak u prvi razred, dobila sam za stolom nakon ručka, kutijicu sa – Mikijem. Izljubili su me i rekli da mi je to za srećan polazak u školu. Oh, moje radosti tada! I sad mogu da se sjetim mirisa kokošije supe koji se širio trpezarijom dok su mi stavljali Mikija na neku od onih tankih sajlica, koje sam dobila u toku sedmogodišnjeg života.

Na mom vratu se Miki udobno ugnijezdio, voljeli smo se on i ja baš baš. Sve do trenutka kada sam ga izgubila. Ne znam kako ni kada, njega na vratu, naprasno, jednom nije bilo. Dizala sam jastuke, zavirivala u jaknu, tražila ga posvuda, zavlačila se, ali ništa. Znam da sam dugo plakala, a mama je rekla “da će se Miki zasigurno jednom pojaviti”.

A onda su krenuli neki čudni događaji u gradu, zlatara se zatvorila, ljudi su odlazili, neki drugi su dolazili, sjećam se da je pola mog odjeljenja prestalo da se pojavljuje na časovima. Sjećam se i da smo često odlazili kod kumova Ante i Lele, a dok su naši sjedili u dnevnoj sobi, Ivana i ja smo naslonjene leđima na vrata, iz spavaće, prisluškivale šta oni pričaju. Bio je to period kada su svi koji su “njihovi” a ne “naši” bili primorani da odu iz grada, a toga ni ne volim da se sjećam. Ali eto, suze i opraštanje na kapiji, zagrljaje koji su i fizički boljeli i osmijeh kume Lele ne mogu nikada da zaboravim. I kada je rekla: “Dok sam skidala blato sa stepenica vodom iz crijeva, na dnu stubišta oko trave nešto je zasijalo. Kada sam prišla da vidim šta je, našla sam ovo”. Stajao je moj Miki, na sajli, čija je kopča otpala.

Kumovi su otišli, prošla je vječnost dok smo se ponovo sreli, a Miki i ja smo prošli sito i rešeto, ali sam tada prestala da ga nosim. Bojala sam se da ću ga opet izgubiti.

U jednoj šolji u vitrini preživio je granatiranje kuće, izbjeglištvo u Vojvodini, kao i moje tinejdžersko varanje sa drugim komadima nakita. Dolazili su važni rođendani, mature, diplomiranja, nakit je postao moja velika strast, a Miki je stajao u onoj kutiji od slonove kosti i čekao neke bolje dane. Kada sam se odselila ovamo i kada su porodicu drmale tragedija i neimaština, mama me je jednom, uplakana nazvala i rekla: “Sine, nemamo izbora, moramo prodati zlato”. Skrhana izjavom, a ne tugom od gubitka nakita, rekla sam: moje uzmi sve, sem Mikija. Rekla je da će sakupiti samo polomljeno i sitno zlato, one mekane privjeske sa slovima D, L i R i minđuše koje niko ni ne nosi. Rekla je: Ti imaš Mikija, ja imam srebrenjak od ujaka Spase. To ne damo nikome.

Sa kumovima sam se srela u novembru. Sve ove godine bili su uz mamu i nas, kada je bilo najteže. Kuma Lela me izgrlila, jako kao nekad, a ja sam tada obećala sebi da se moram vratiti onome što me je činilo sretnom. Našla sam Mikija sakrivenog i vidjela da ga je nagrizao zub vremena. Šorts je izblijedio, a uši su dobile neke sitne tačkice, valjda od mojih zuba. Miki je jednostavno, ostario, ali se i dalje istim žarom smijao. A meni je to bio znak.

I kada mi ga je čiko dao u ruku, sa novom kopčom, ali istim likom, pomislila sam kako je bolje da je ostao takav, autentičan i svoj. Sa svim rupicama, nesavršenostima, suzama, srećom, strahovima i borbama, koje pamtimo jednako snažno i on i ja.

2015-12-15 20.53.31

 

Žena, znanje, lakat

Mama mi je pričala kako je tata skoro svaki vikend njenog prvog semestra znao da na neku foru dođe kod nje u Beograd. Palice bubnjeva dao bi nekom od poznanika sa igranke i šmugnuo u masu.  Vozio bi iz Bosne, kroz Hrvatsku, potrošio čitavo petak veče da bi se vidio sa njom par sati i onda zorom, u subotu, vraćao nazad. I sve tako dok za to nije saznao moj djed sa majčine strane i sazvao ih na „sastanak“ prilikom njene posjete kući.

„Ili on ili fakultet“ – uslov je postavljen konkretno i bez mogućnosti daljeg dogovora ili pregovora. Mama je bila prestravljena, a tata zabrinut. Te noći bili su dugo budni i smišljali plan. A onda je ujutru moj tata otišao kod svog oca i rekao:

Ženim se.

I tako je i bilo. Sve je prošlo u nekom magnovenju, bilo je varnica, bilo je magičnog vremena, bilo je borbi, nakon tri godine stigla sam ja, a mama je, eto, „ostala na gimnaziji“ i bez ikakvog zvanja. Onda je došla sestra, pa brat, pa rat. Dok se vazduh disao teže nego obično, život se sa strane ubrzano dešavao. Meni su u školski dnevnik upisivali: majka – domaćica. Činilo se da je u tome bilo nečeg ponižavajućeg, pomalo manje vrijednog, ni malo važnog.

Ta ista domaćica je pakovala torbe hrane i slala ih autobusom sestri i meni, dok smo studirale. Pa je svaku marku gurala sa strane, meni za italijanski. Pa je zvala pred svaki ispit i poželjela sreću. Pa je pekla kiflice za naše diplomske. U nama je vidjela svoju pobjedu, vodila je tihu kampanju za poštenje, nije se tašto razmetala, samo je bila ponosna.

Neki dan sam je pitala kako se sad osjeća kada je sve to iza nas. I za tiho odustajanje sa Antropologije i za donesene odluke.

Znaš, bilo je to drugačije vrijeme. Djed je bio strog i uskih vidika. Da sam se odlučila za fakultet, možda sad ne bih imala vas troje. Opet, ovako sam ostala uskraćena za karijeru, za donošenje krupnih odluka, teško da imam čemu da se nadam. Niko me neće zaposliti u pedesetoj, jer nemam zvanje i nemam iskustvo.

Ni sestri ni meni fakultet nije donio posao, još. Ali, naučio nas je da se borimo i laktamo. Da pitamo, da se usudimo, da se drznemo. Da smijemo. Nekako te očeliči, učini sigurnijim i prodornijim, borbenijim. Onim što moja mama nije. Jer ona je kao mrav. Tiha i vrijedna. I zbog toga su je gazili, ko je kako stigao. I od svega me najviše boli što je tako malo mislila na sebe, a tako puno na sve ostale. Kako protiv tog modusa življenja? Možda da je bila malo sebičnija, malo lucidnija?!

Danas, ustručava se da me savjetuje. Kaže: „Ti to znaš bolje, ja od toga slabo šta znam“. Ne znam da li je to od nje učinila sredina, provincija ili se ona sama povukla u sebe. Ipak, treba mi svaka riječ od nje, jer planiram da ona jednog dana bude moderna i osvještena baka mojoj djeci.

A ja svoje planove, uglavnom ostvarim.

Hortenzije baba Petre

O baki sa mamine strane nisam puno pisala. Ne zato što nemam ili nisam imala o čemu, nego zato što nisam znala o čemu bih prije. Nisam bila previše bliska sa njom, bila je to žena blagog lica, povučena i ćutljiva, ali svojevremeno vedra i hrabra, kako sam između redova čula. Pamtim je oduvijek kao bolešljivu, ne znam ni sama tačno od kada, a mamu ne volim da pitam. Živjela je bez jednog bubrega i sa lijevom rukom i nogom skoro bez funkcije. Voljela je da hekla i to je uspjevala pridržavajući iglu zdravom rukom, a bolesna joj je služila kao podrška. Svako od dvanaestoro unučadi dobilo je isheklan stoljnjak za sto od dvanaest osoba. A pored toga, još je tona heklanog i ištrikanog ostala poslije nje, u ormaru sobe pokojnog ujaka. Pored hobija koji joj je jedini preostao u životu, posebno je voljela cvijeće. I imala ga je posvuda. Duž dvorišta uz obje strane uske betonske stazice, oko bunara, između travnjaka, po prozorima i uz samu ogradu do ulaznih vrata. Kako su godine odmicale i njena snaga bivala sve slabija, tako je i cvijeća bilo manje. Prvo su mama i tetke pričale sa njom da poskidaju saksije sa prozora, jer ne mogu stizati da održavaju, a onda se sve svelo na par sitnih žbunova ruže i kojeg busena narcisa, s proljeća. Sjećam se da je svaki put plakala kada bi se povela priča o cvijeću ili bilo čemu što je njoj bilo važno, a više ga nije bilo. Ćutke je spuštala glavu, a one su joj objašnjavale kako nema smisla da se pati, jer to sve traži vrijeme i umara je. Ipak, za tri ogroma žbuna hortenzije zahtijevala je da ostanu na svom mjestu. Sjećam se da sam kao mala uzimala u ruku taj veličanstveni pupoljak i divila se bojama i sitnim cvjetovima unutar cvijeta. Onda smo se iza njih sakrivali kada bismo igrali žmirke, a potom smo ih zimi pred praznike kitili svjećicama koje je djed donosio iz Austrije, dok je još tamo radio.

I tako su hortenzije zauvijek ostale nešto posebno, čak i onda kada su njih dvoje umrli, a kuća se na selu prodala. Kada sam prvi put, mjesecima nakon prodaje, došla u rodni grad i na putu ka groblju prošla pored nje, zanimalo me jesu li novi vlasnici ostavili hortenzije. Usporila sam autom i naginjala se kroz prozor da vidim ima poznatih žbunića tamo, ima li boja i pravilnih, zelenih listova. Poprilično ogoljena površina stajala je gdje su nekad snivale bakine hortenzije. Nešto se u meni steglo.

……

Nekad sam davno, dok sam još studirala, gledala na RTS emisiju o Đorđu Vardi. Čovjek našeg porijekla koji je živio tada, a možda živi i dalje, u Parizu. Čovjek koji je od cvjećarskog posla napravio umjetnost, osvojio silne nagrade i postao moj uzor. Tih sam mjeseci bila opsjednuta cvijećem, elegancijom koju je on kroz biljku prenosio u svakodnevicu i tim nesvakidašnjim talentom. Imala sam žarku želju da ga upoznam, da učim od njega i znala sam da je u moju ljubav ka dizajnu enterijera, kroz tu jednu emisiju, čini mi se sa Mirom Adanjom Polak, unio pometnju. U moje ideje o uređenju i dizajnu, o ambijentu koji bih stvarala, jednostavno osjećala sam da su se stvari i vidici pomjerili. Naravno da ga nikada nisam upoznala, na neke moje mejlove u kojima sam ga hvalila i pisala mu o energiji koju je na mene prenio, nikada nije odgovorio. A možda ih nikada nije ni pročitao.

…….

I dalje tražim novi posao. Radila bih bilo šta, kreativno, taman i za iste pare koje na ovom radnom mjestu dobijam. Razmišljala sam o tome da tražim posao u cvjećari. To bi me možda na neki period ispunilo, nešto bih novo naučila, a onda bih to mogla da primjenim u enterijeru, ako se ikada desi da mu se vratim. U maštanju o tome, sjetila sam se Varge i tog perioda, sjetila sam se hortenzija i bake, sjetila sam se želje da sama imam neku radnjicu koja bi u jednom svom dijelu prodavala samo posebno izabrano cvijeće, ponajviše hortnezije, onako u buketima svježe, smještene u nekom sjajnom šarenom prostoru, sa drvenim sanducima i braon papirom.

Vraćala sam se iz jutarnje smjene i gledala svoj lik na izlozima duž centra. Trebalo je da odem do biblioteke da vratim neke knjige i odlučih da prošetam. Nisam bila u centru sto godina. Zagledala sam u blještave natpise, gurala se između ljudi i razmišljala o tome kako izgledam strašno depresivno u crnoj jakni, šalu i hlačama sa posla. Kako bih trebala da za sljedeću sezonu kupim neki kaput u boji. Znala sam i koji. A onda je u susret meni naišla djevojka sa šarenim kaputom, dugom, sjajnom smeđom kosom koja je padala preko ramena i sa buketom hortnezija u ruci, koje su u nekom čudnom pakovanju ležale vodoravno. Skoro sam prestala da dišem. Čas sam gledala u lila-zelene cvijetove koji su virili, čas u nju. Prošla je pored mene, a ja sam se potom okrenula i dugo ostala da gledam za njom. Vidjela sam da na buketu piše naziv. Nešto sa B. Bu…. Ja moram da pronađem ovo mjesto, kakva je to cvjećara i zašto ja nisam čula za nju? Nastavila sam da koračam kroz Fredsgatan, kada se sa lijeve strane, pored svih onih šljokica i sjaja na jednom stvori drveni sanduk, jedan, dva, pet, buketi i mala radnjica BUNCHES.

Srce je počelo da mi lupa, hortenzije, kale, ljiljani, more cvijeća koje ni ne znam kako se zove. Bez razmišljanja uđoh.

–          Hej!

–          Hej!

–          Mogu nešto da te pitam?

–          Naravno, odgovori djevojka mlađa od mene par godina, možda.

–          Mene zanima jel primate vi radnike?

–          Pa trenutno ne, ali možda možeš da ostaviš svoj CV ako želiš, pa ću ga ja dati mojoj šefici.

–          Oh, nemam ga ovdje sa sobom, ali mogu navratiti sutra.

–          A jel imaš završenu školu za cvjećara?

–          Ne, nemam.

–          Oh, žao mi je, mi ne primamo ljude bez završene škole.

–          Imam strašnu volju! Ne biste morali da mi platite, ja bih bila kao neko na praksi, dolazila bih kada sam god slobodna.

Ona se samo nasmijala na moju zadnju izjavu i slegla ramenima. Dugo sam je samo gledala, očekujući da će reći nešto pozitivno. Nije. Okenula sam se oko sebe, pogledala sve one bukete, na hortenzijama je stajalo buket = 150 kruna (15e).

Nemam školu, ali cvijeće i ja se poznajemo.

Nemam školu, ali znam kako je Đorđe Varda počeo.

Nemam školu, ali sam se u hladu bakinih hortenzija skrivala, jedući marelice koje su bile spremljene  za pekmez.

Nemam školu, ali sam vidjela da kursevi za cvjećare koštaju 15 hiljada kruna.

Nemam školu, ali nemam ni pare da kupim ovaj buket ovdje.

Nemam školu, ali nemam ni željeni stan u koji bih taj buket unijela i stavila ga u uski, dugački hodnik, na crnu komodu, tik pored njegove fotografije Indije.

Nemam školu, ali bih radila džabe.

Nemam školu, ali sam voljna da učim.

Izašla sam, vratila knjige, sjela u tramvaj, razmišljala o svim onim fotografijama na Instagramu koje postavljaju neke svjetske i domaće blogerke, gdje se petkom popodne ili subotom ujutru, obavezno u torbi, uz savršen autfit nosi buket, koji je bitan eto, jer to je tako pariški i svjetski. Razmišljala o mojoj Arhitektici, kojoj bi se sigurno ovo pakovanje za bukete dopalo i o čemu bismo na kafi pričale bar pola sata. Razmišljala sam o Vardi, o tome kako ću jednom zasaditi tri žbuna hortenzija da sva djeca svijeta imaju gdje da se skrivaju, kada im se skrivati ćefne.

Ušla sam u uski, mračni hodnik „svog“ stana i upalila svijetlo.

0001248068_l_0_688h1y

22_

33_

Izvor fotografija:

Foto 1

Foto 2

Foto 3

Činjenice o Finskoj

Zaspala sam pored poluotvorenog prozora „na kip“ i jutros u pola 8 probudio me bol u lijevom dijelu vrata i miris prženog luka, koji je dopirao iz nekog stana pored. Polužmireći sam zatvorila prozor, a onda se vratila i ponovo zaspala, zamišljajući gulaš, skuhan „na gusto“. Drugi put me probudio telefon, neumoljivo šireći nesnosni ton i znala sam da vremena za izležavanje nemam. Brzinsko tuširanje, banana u letu, kabanica i trk na tramvaj. U tramvaju sam pravila raspored za današnji dan:

Posao, pauza za ručak, posao, povratak kući, svratiti u market, bukirati vešeraj, oribati kupatilo, oribati kuhinju, usisati stan, napraviti hranu za sutra, oribati podove, zaliti cvijeće, spavati, ustati u 7h ujutru…Ako bilo šta sa spiska izostavim, četvrtak će biti pakao, a sa njim i petak. Odlučih da se držim rasporeda i da ne muljam ama baš ništa, pa baš da vidimo. U tramvaju sam provjeravala mejlove, aplicirala za stanove koje nema šanse da dobijem, čitala jadne ponude za posao, gledala savršene živote po Instagramu, razmišljala kako je život bez ljubimca ništavan i prstom prelazila preko ekrana i laprdanja po fejsbuku. Jedna poznanica je okačila spisak sa ovog friškog „knjiga izazova“, pa sam prelijetala očima listu gledajući ima li šta da mi se sviđa. Zadnji na listi stajao je Erlend Lu – Naivan.Super. Sekund je bio dovoljan da me vrati u period studiranja i da me podsjeti na mog druga Glumca od kojeg sam je dobila na poklon. Sjećam se da mi je rekao:

-Ej, čitao sam jednu knjigu, tebi bi se jako dopala.
-Koju?
-Lik je Norvežanin i sjajno piše, zove se Erlend Lu.
-Uh, super mi je kad neko ima kraće prezime od imena, to mi je baš zanimljivo, daj da čitam.
-Ne, dobićeš svoj primjer, obećavam.

I tako je i bilo. Sjećam se i da je naslovna korica imala plišanog medu i mnogo nekog zelenog rastinja naokolo. I bila mi je nekako retro i sjetna. I znam da mi sad stoji u djevojačkoj sobi, okružena ostalim knjigama koje nisam željela da ponesem, jer bi to značilo da se nikad tamo više neću vratiti. Jer tamo gdje nema knjiga, nema ni života. I sjećam se da sam obožavala Naivan.Super tih dana, da sam prepričavala naokolo kako je momak iz knjige Norvežanina kratkog prezimena naivno-super lik, a onda sam, sa vremenom, na nju potpuno zaboravila.
Iz razmišljanja me prenuo mejl: „Poslovi povezani sa turizmom – Vozač teretnog kamiona“ i već je trebalo da izađem na Željezničku i da se suočim sa realnošću. Vukla sam se uz stepenice, do kafea, obučna u crno-smeđu uniformu. Tamo vječita graja, gužva na kasama, zvukovi sa svih strana, miris kafe na koji sam oguglala, zvuk vrle vode za čaj i iritantni siganal novoinstalirane aplikacije za plaćanje preko telefona. Upisujem se u zelenu knjigu i ukucavam 3401 kod, kao znak da je dan počeo i da vaš operater za kafu ponovo radi, nakon nepunih deset sati. Emelija me poziva u prostoriju iza, da mi preda smjenu i saopšti jutarnja dešavanja. Između ostalog, danas su nam podjeljeni zadaci i svako radi svoj dio posla po spisku dodjeljenom za čitav radni dan. Džesika na kafi, Adam na kasi, Lota na čišćenju, Olivija na suđu, Josefin u pripremi, Danka – leteća.

Kako misliš leteća? Pitam je.
– Pa ti si brza i sve stižeš, pa ćeš biti leteća.
– Aha, a čime letim?
– Kako čime?
– Pa šalim se Emelija, to je bila šala.
– Aha.

Preuzimam leteću smjenu i mašem krilima, raznosim sendviče, dotrpavam mlijeko, ribam prosutu toplu čokoladu, popunjavam escajg. Dan prolazi u nekom magnovenju, da sam uveliko na pogrešnom mjestu.
Danka, pomozi mi na kafi.
Danka, kasa ne radi.
Danka, da li je dresing bez glutena?
Danka, da li bi mogla da pokupiš suđe, ja moram u wc?
Glava me boli, nisam unijela nikakvu tečnost u sebe, žedna sam, žiga me koljeno, suđe nije moja odgovornost danas. Na spisku lijepo stoji: Olivija na suđu. Uzimam veliku sivu plastiku i krećem u napad po suđe. Prazne šolje posvuda, prljavi stolovi, ljudi ulaze, izlaze. Pitam se kako im nije naporno da ovdje sjede uz sve te zvukove i točkiće kofera koji grebu po podu. A možda ih oni i ne čuju. Dolazim do stola sa foteljama. Nema nikoga, samo more posuđa. Kupim jedno po jedno, brišem stol, sklanjam novine koje su posvuda naokolo. A onda, na fotelji spazih knjigu. Uz sam rub fotelje, smještena tu, kao da je neko zaboravio. Spustim sve na sto, pogledam knjigu i dalje ne dodirujući je i čitam napopačke:
E R L E N D   L O E. Erlend Lu!!! Vještica u meni se uzjogunila, pomislih. Nešto mi poručuje, ali šta? Da nekome treba da vratim knjigu? Okrećem se okolo u panici, tek na dva metra od mene kafu piju dvije žene.

– Izvinite, jeste vi možda zaboravili knjigu ovdje?
– Ne, ne. Odgovaraju u glas.

Uzimam knjigu, potvrđujem: Erlend Loe – Fakta om Finland (Erlend Lu – Činjenice o Finskoj) i vidim da iz knjige nešto viri. Automatski pridržavam bijeli papir, vjerujući da je to put do njenog vlasnika. Međutim, papir ne ispada. Papir je fiksiran, njega je neko zalijepio na prvu unutrašnju stranu i on tu stoji. Čitam tekst, otkucan na švedskom, na kojem u prevodu piše:

„Zdravo ti, ovu ovdje knjigu sam ostavio/la sa namjerom da bi mogla da završi u tvojim rukama.
Pročitaj je, nadam se da će te zainteresovati (probuditi interes)„

Ljudi zaboravljaju sve, od kišobrana do skija, skoro pa glavu zaborave, ali knjiga je nešto drugo. A mislila sam da su Jehovini svjedoci ostavili neku zamku za lakovjerne, jesam zaista. A onda je srce počelo da mi lupa i nisam vjerovala šta se dešava. Baš danas, baš sad, baš kad sam negativna o svojoj budućnosti, baš kad razmišljam da li da se selim iz Švedske, baš kad me drugi uvjeravaju da dolazi bolje vrijeme za mene, baš kad sad. Sad. Danas poslije juče kada sam plakala na sliku samojeda. Danas prije dana kada mi stiže mama. Danas poslije juče od kada nema slobodnih mjesta na Kritu. U grudima mi igra i vidim kako sjedim kući, kako čitam, kako ne usisavam, kako ne ribam kupatilo, kako jedem buđavi sendvič za ručak, ali kako čitam i kako pišem. Opet pišem. Kako je trebalo nešto da mi se desi, da me pogura. Da kaže, ej pa zašto ne pišeš, evo ajde sad pa nemoj!? E sad hoću!

Ma nisam se ni sekunde dvoumila i evo me, sjedim i pišem, pa malo čitam knjigu, pa malo pišem, pa mazim macu koja je nečija i ušla je kroz prozor samo da jede i da je pomazim, često dođe ali ne ostaje, i podovi me čekaju i usisivač me čeka, ali on će me ionako čekati cijelog života.
I sad se samo dvoumim:
Da li da knjigu pročitam i zadržim ili da lanac nastavim?

fakta

maca__

Lejla u dimu cigarete

U utorak sam kupila kutiju cigara. Pušila sam od posla do tramvaja, bilo je već prilično kasno i oko mene se kovitlao smrad duvana i zgusnutog  vazduha pred kišu. A ja čak ni ne znam da pušim niti da uvlačim dim u pluća, već onako fućkam. Dan prije nego sam kupila cigare poslala sam sestri link u kojem se navodi koje su to sve štetne tvari u jednoj cigareti, a sve u namjeri da se batali pušenja, jer ona baš uvlači i sve kako već ide. Ništa mi nije odgovorila. Pred ponoć sam ušla u zgradu, u hodniku je smrdilo na dosadu i užegle čarape, a ja sam sama sebi smrdila na znoj, duvan i proćerdanost. Sjećala sam se scena kada sam i zašto ranije znala da zapalim. Bilo je to pred ispit, kada u izlasku popijem koju više, kada su me ostavljali frajeri, kada nisam mogla da nađem posao, kada smo cure i ja iz dosade pušile na keju ili ispred škole (davno nakon što smo je završili), kada sam se preselila pa nisam imala sa kim da se družim i kada mi se vrištalo. I uvijek se završavalo na jednoj pakli. I onda pauza koju godinu, pa opet jedna kutija i tako u krug. Istorija se ponavlja.

U srijedu sam pušila od stana do tramvaja, potom na pauzi, a onda i po povratku od posla do tramvaja. Komada tri. Teški dani ležali su mi na grudima. Padala je i kiša na sve to i meni ko da nikad više nije prijala. Stojim ispred Željezničke, čujem samo zvukove točkića koji preskaču po betonskim pločama, užurbane korake, u ruci mi cigar i telefon. Gledam u nebo, pa u pod. Trči mi se. Briše mi se fejsbuk i instagram, tviter sam već obrisala. Trči mi se. Onako u patikama i trenerci, po kiši, ono kad ti kiša daje još jaču energiju, da sve izbaciš, da trčiš i plačeš, a da se ne vidi, možeš i da jecaš, svi bi mislili da sam bez kondicije. Trčalo mi se agresivno, bar deset krugova na pomoćnom borčevom stadionu. Ali morala sam nazad na posao. Onda sam bacila ćik, izašla ispod nadstrešnice na kišu i zinula. Sitne kapi upadale su mi u usta, ispirale bljutavi okus duvana i neobjašnjive nemoći, a onda sam onako muški pljunula i rekla sebi: Bravo, digla si glavu i to na kiši. Ostatak dana prošao je brzo.

U četvrtak, to jest juče, slična situacija kao u srijedu. Komada tri, iste relacije, pauza i plus jedan cigar koji sam dala nekoj ženi koja je prosila. Zadnji radni dan pred godišnji. Kiša je pljuštala, gosti su bili naporni, nije se moglo disati, Martina i ja smo bile same, posla hrpa, ona u svađi sa dečkom, a ja sa samom sobom. Meni se kroz glavu čitav dan vukla neka melodija koju nikako nisam mogla kristalno da čujem. I to me izluđivalo. Martini sam na našem namjerno pogrešno pjevala: MarTina MarTina MarTina, zar ne znaš da volim te ja… MarTina MarTina MarTina, zar ne znaš da moja si sva? Ona se smijala i tražila da joj prevedem. A onda je trebalo da se unesu i slože stolice i stolovi sa terase. Ko će? Danka će, ona to najbrže. Istrčim na kišu, napakujem četiri stolice pa trčim nazad, a košulja po leđima sve tamnija od pljuska koji tambura po leđima. I tako 11 puta. Dok sam uvezivala terasu, pojavi mi se iza leđa jedan stariji čovjek, gost, koji ponekad svrati, ali nikad ne komunicira. Pogledao mi je u pločicu sa imenom:

–          Danka, jel mogu da dobijem jedan čaj? Ispružio je šaku ka meni i u njoj držao dvije zlatne kovanice od po 10 kruna, jednu od 5 i četiri od 1 krune.

Baš kada sam htjela filmski i teatralno da kažem „A jel ti vidiš da ja ovdje radim, imaš Martinu unutra idi naruči od nje, sva sam mokra i terasa je upravo zatvorena i nisam raspoložena“, kupio me je tim personalizovanjem, time što je na leđima imao spakovanu gitaru i što je upravo na zemlju spustio malu stoličicu i rekao:

–          Ej, a neću ja tebi da smetam, evo, ti oribaj ovdje, ja ću sjesti u ćošak i malo svirati, jel to u redu?

Kad čovjek radi na željezničkoj, navikne na najčudnije ljude i svi mu ti ljudi poslije nekog vremena postanu normalni, a ovi normalni gosti – obični i dosadni. Bez riječi sam se okrenula, ušla unutra, napravila čaj, izbacila račun, Martina me onako gleda, a ja joj kažem: „Eno, imamo jednog muzičara na terasi, imaš li želju?“ Martina se nasmijala i ponovila samo: „MarTina MarTina MarTina“.

Spustila sam mu čaj na sto koji je stajao naopačke, a ona je već krenuo nešto da svira.

–          Izvoli, prijatno.

–          Danas kiša, slabo sam zaradio, sad bih da se ugrijem malo i da uživam, reče.

–          E pa super, neću ti ja smetati, samo da uvežem ovo do kraja i da oribam pločice.

Ništa nije odgovorio, unio se u sviranje. Bila sam pri kraju kada me je kroz neki ton upitao:

–          Voliš li Claptona?

Tad mi se kao bumerang vratilo:

Layla, you’ve got me on my knees.

Layla, I’m begging darling please.

Layla, darling won’t you ease my worried mind”

–          Znaš li Layla, upitah?

Nasmijao se i krenuo…Pjevala sam u glavi svoju melodiju, koja je možda i bila Layla od početka tog dana, u ruci sam držala četku i kantu sa vodom, a on kao da za sebe reče, ali glasno:

Eh, još da mogu zapaliti”.

Pitala sam se šta mi to nebesa poručuju?

 

Lejla.