Vi je ne poznajete

Vi je ne poznajete. Ne poznajem je ni ja, mada sam imao tu sreću (sada znam da je to bila sreća) da osjetim toplinu njenih prstiju dok je ritmično lupkala po mojim leđima. Grlio sam je, a svaki takt koji su moje lopatice odbrojavale, bilo je zaista ODBROJAVANJE.

Užareno kestenje od njenih očiju, gledalo me je zvjerski kada smo se prvi put upoznali. Bile su to najdivnije, najobičnije i najdublje oči koje sam ikada vidio. Siguran sam da ne pretjerujem, jer vi je ne poznajete, a da je poznajete…Način na koji ih je isticala i naglašavala, najviše od svega na svom licu, dao mi je za pravo da pomislim da je na sebi najviše voljela oči. Ali mi to nikada nije rekla. Divno smještene između oštrog, prkosnog nosa, obično smeđe kao kod miliona drugih djevojčica i propadajuće duboke kada smo se pozdravljali.

Eto, sad znate da smo se pozdravljali. I da je čudno što pišem o njoj kao o nečemu što više ne postoji, a postoji. Pročitao sam skoro, negdje, da se o ljubavi više ne piše. Da se sve što se moglo napisati – već napisalo, a da se još jedino po kafanama u starim predgrađima naglaba o njoj. Onda nemam o čemu da pišem. A ne znam ni zašto sam počinjao. Da li sam želio da je podjelim sa vama, da me manje boli, da tugu njenog osmijeha na vrelom betonu tog predljetnjeg dana izlijem i na vas i da olakšam ovu bol u stomaku? Zašto uvijek boli baš tu? Znate, negdje unutra, nedefinisano, uvijek isto mjesto, samo se intenzitet pojačava proporcionalno sa vašom privrženosti prema tom nekom ko nije tu. Toliki intelektualci nemaju pravi odgovor na ovo, a tek što ga nemam ja, lažljivac samog sebe, lažno skromna duša i cinični prevarant godina u kojima živim. Ali, želim nešto još da vam kažem (iako vam suštinski ništa nisam ni rekao).

Kad poželim, još mogu da čujem zvuk ciklama Renoa 4, kojim se vedro spuštala niz moju ulicu, dok sam je čekao da me uvede u svoj mali tajanstveni svijet unutar istog: nespretno bačena torba i marama na zadnje, iskrzano sjedište i prsten na kažiprstu desne ruke sa glavom lava. Narandžasto nebo na zapadu, velike krošnje lipa, vjetar u hladna predvečerja i toplinu tirkiznog džempera koji joj je baka ištrikala, sa grudvicama od nošenja, ispod lakta. Okus pečenih kukuruza u kasnu jesen Beograda, njeni veseli krici kada ugleda čađave oblake i iskre, koje nastaju i kovitlaju se  oko poznatog prodavca, dolje, na uglu Balkanske. Miris tek istuširane kože, pomiješan sa nestrpljenjem i žurbom da se nađemo i da bude lijepa. Nepriznavajući, onako studentski, nespretno… i bila je. Prelijepa. Ali joj to nikada nisam rekao. I još milijardu boja i misli, koje me za nju vezuju stvore se svaki put kad kada vidim odlučni hod neke visoke djevojke u prolazu, majice savršeno naslagane po bojama, kovrdžavu pjevačicu u pabu ili bijele mokasine.

A i od početka su nam se razilazile navike, želje i ambicije, snovi velikog grada i maštanja po cijeli dan za vrijeme slobodnih poslijepodneva. A nikada nismo ni imali početak. Nikada joj ništa nisam obećao, a duboko u sebi sam želio. I ona je to isto željela. Bila su to ne tako česta, ali užasno emotivna viđanja sa njene i skriveno manje emotivna sa moje strane. Ona je zaista bila u pohodu na prožimajuću ljubav, na kaskade brzih, bistrih potoka tu oko Tare, na isprepletene prste i provincije Francuske negdje u maju. Imala je dovoljno energije za oboje, ali nam se energije nisu podudarale. Imao sam svoju ušuškanu ljušturu, ekipu iz kraja, basket dva-tri puta sedmično, mlađu sestru sa prvim bubuljicama na nosu i još nekoliko sasvim uobičajenih stvari. I mogao sam da imam nju, ali nisam. A u stvari sam je imao, znao sam to svakim zagrljajem kojim mi se vješto unosila u grudi, prepoznavao po broju mladih bora oko njenih usana,  razvučenih u osmijeh, dok je očekivala da se sjena moje glave spusti na njene kapke. O tome nikada nismo pričali, mudro sam izbjegavao svaku temu i instiktivno je gurao od sebe, sve do trenutka kada je dubina njenih očiju dosegla onu veličnu sa početka ove priče.

Odlazim, primili su me.

-Zaista??Pa to je sjajno?!Kada počinješ?

-Seminar se završava u četvrtak, a od ponedjeljka krećem na obuku.

-Jako sam srećan zbog tebe, uspjećeš, ti si to zaslužila!

-Da li je to jedino što imaš da mi kažeš?

-Da, zašto? Da li bi trebalo da kažem još nešto?

-Ne, samo sam pitala.

 

Nije umjesno da prićam o tome koliko je tuge, istine, samoće i straha tada poteklo iz nje, neizgovoreno, u tišini te majske noći i sutradan, kada smo se rastali. Ali me nikada nečije suze nisu pekle, u jami između ruke i grudi, kao tada, njene, niti mi je ikada studen u kostima bila jača.

Toliko se stvari desilo u tom maju, kada su cvjetavale trešnje, njeno omiljeno voće, ali mi nikada nije rekla da joj je maj omiljeni mjesec. Možda je poslije toga i prestao da bude.

Još mi se nekad javi, sa unezverenim, haotičnim mislima koje sam uvijek volio kod nje, probudi me noću, kada je najradije bivala budna i podsjeti me da zaista postoje te djevojke koje se pojave, podare ti dio sebe, podignu ti kriterijume i poslije određjenog vremena – odu. Ne svojom krivicom. Znam da je taj megalomanski grad ponosan što je sada ima, da plijeni svojom pojavom uzavrele misli mladića po čistijim trotoarima nego što su beogradski. Isto tako znam da sve rjeđe prolazim Balkanskom. Da me boli na istom mjestu kada čujem davno poznati zvuk hrapavog lupkanja, zahuktale mašine, u čijim metalnim okvirima sjede baka i djed, za volanom,  rukama čvrsto stisnutim u položaju ”deset do dva”.

Ali ja ne znam ni zašto sam vam sve ovo ispričao. Jer, vi je ne poznajete, zar ne?!

552143_10151056530512927_1067888913_n

Fotografija: http://www.amerka.ba/

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s