Djevojčica koja ne voli rođendane

Često se tu, oko bitnih datuma i rođendana u njihovoj kući nakupljalo dosta ljudi, pa sva ta čestitanja, pa pokloni, pa galama, tetke i cmakanja.  Mila je voljela dan prije i poslije rođendana, nikako baš taj dan. Neobjašnjivo. Valjda zato jer joj je srce ludački lupalo kada je trebalo da ona kupi nekome nešto, a manje kada je nešto od drugih dobijala.

Zvuk miksera dok je mama mutila šlag ili držanje sa tatom za ruku kada su zajedno išli u nabavku sokova i grickalica, čekala je sa takvim nestrpljenjem, kao da se u kući nikad ništa nije spremalo, niti kupovalo.  Vrijeme kada se  sutradan išlo zajedno na ručak, bilo je dragocjeno kao prvi dan škole u jesen. To je najviše voljela kod rođendana. Uvijek bi oblačila najljepše iz ormara i to se nije promjenilo ni kada je punila 25. Neka atmosfera kojom su dani porodičnih rođendana bili obojeni, nije se poredila ni sa jednim drugim događajem. Čak ni Novom godinom, lampicama i paketićima.

Kako je samo bila ljuta na tatu kada je mami za rođendan kupio buket bijelih margareta, a njoj su mjesec dana prije toga poklonili „samo“ plastični set za čaj, nove cipele i veliku čokoladu. To je pamtila tako snažno i jasno, kao da je bilo juče.

„Zašto meni nisi kupio cvijeće, a mami jesi?“ , pitala je ljutito i sa očima punim suza. „I ja sam žena“, rekla je sa taman napunjenih 10 godina.

Otac i majka su negdje između smijeha i ozbiljnosti ostali zatečeni pitanjem i tata je najednom glasno odgovorio: „Izvini, zaboravio sam da svratim u cvjećaru po buket. Evo idem odmah po njega, naručio sam ga, znaš!“, sa pritajenim osmijehom pogledao je u svoju ženu i onda se već čuo šum upaljenog motora njhovog auta.

…..

Žena je prekrštenih nogu slagala garderobu, nagomilanu u jednom dijelu ormara. Sve stvari oko nje, po podu, stajale su u savršenom redu  poslagane po bojama. Na jednoj grupi košulje, na drugoj hlače, na trećoj džemperi i sve je to radila usporenim potezima ruke, kao da se od svake ponaosob i sa tugom oprašta.

Zazvonio je telefon. Podigla se i prišla komodi, izvadila slušalicu iz postolja i uz tiho „halo“ vratila se na mali dio čistog prostora, okružena stvarima kao neboderima.

„Ej, mama, ja sam. Šta radiš?“, jedva se čuo tihi ženski glas sa druge strane.

„Ćao dušo, evo sređujem ormar. Otkud ti ovako kasno, koliko je sad sati kod tebe?, pitala je uzbuđeno i zbunjeno.

„Ma još malo ću na spavanje, samo sam htjela da te čujem“, rekla je i napravila dugu pauzu, a potom tiho upitala: „Šta ćes sa stvarima?“

„Ne znam, pokloniću nekoj ustanovi, možda ću dati nekome, nisam još odlučila.“, žena je sjedeći  na podu spustila ruku na hrpu džempera.

„A džempere? I njih?“

„Ne znam mila, šta ti misliš?“

…….

Glava male djevojčice jedva se vidjela iza pulta na muškom odjeljenju poznate robne kuće. Smeđi pramenovi ispadali su sa svake strane sićušnog repa, a ona je pomjerajući šiškice rukom uzdahnula i glasno viknula:

„Dobar dan!“, razočarana što je niko ne primjećuje.

Prodavačica u DRM-u se naglo okrenula, potpuno začuđena nečijim prisustvom. Ugledavši nju, licem joj se protegao osmijeh.

„Pa zdravo, ljepotice. Šta radiš tu, sama? S kim si došla?“

„Baka me je dovela, priča sa nekim ispred, sad će doći.“ Gledala je u rafe, kružeći očima po nepreglednom zidu ispunjenim policama i prepunim garderobe, ne skrećući pogled.

„Ja hoću da kupim šemper“, rekla je bitno i glasno.

„Kakav džemper?“, raspoloženo je pitala prodavačica, oduševljena njenom odlučnošću i slatkim tepanjem.

Djevojčica je instiktivno podigla ruku na pult, u nadi da će se propinjanjem na prste dosjetiti nečega što je veoma bitno za tu odluku. Njen pogled bio je prikovan za artikle naslagane iza leđa žene i u tom trenutku je u njenoj pesnici, grčevito stisnutoj mogla da se vidi crvena, zgužvana novčanica.

„Pa veliki“, reče djevojčica.

„Koliko veliki? Za koga kupuješ?“

„Za tatu. Njemu je danas rođendan. I on je veliki, znate on mene može jednom rukom podići u vazduh i da ja ne padnem. On je jak. Bez ruku može da preskoči ogradu ispred kuće. “, riječi je nizala tako spretno i gotovo bila bez daha.

„Znači treba nam baš veliki džemper.“ , nasmješila se prodavačica, okrenuvši glavu ka dijelu gdje su oni stajali.

„Koju boju želiš?“

„Pa plavu, to je za tatu!“, podrazumjevalo se u njenom glasu da djevojčice nose rozu, a dječaci plavu.

U tom trenutku, starija gospođa pojavila se iza leđa djevojčice, bez glasa, namignuvši i pozdravivši prodavačicu. Ova je kroz osmijeh uzvratila i nastavila da traži.

Stavila je na pult tri plava džempera, sa različitim dezenima po sredini i rukom pokazala da ih djevojčica može uzeti.

Ona je svukla je jedan po jedan i posmatrala ih opčinjeno.

„Koji ćeš, Mila?“, baka je milovala djevojčicu po glavi, ne učestvujući u odabiru.

„Ovaj“ , podigla je desnu ruku preko koje je prebačen bio teget plavi džemper, sa V izrezom.

Tog se dana sjećala svake naredne godine, kada je pedalj po pedalj prelazila visinu stola u robnoj kući u centru grada, računajući po tome vrijeme koje je prošlo od njene prve samostalne kupovine. I to ne bilo koje. Od tada, ona je svake godine u isto vrijeme kupovala plavi džemper, jer je u to vrijeme jesen već polako dolazila i to je bila jedina stvar koju je ona prihvatala i uzimala u obzir za poklanjanje.

……

Lijevom rukom snažno je pridržavala šešir, koji je vjetar na molu pokušao da baci u more ispod njenih nogu. Pogledala je u mračno nebo, a zatim u tamnu, gustu vodenu masu koja je pod crnim oblacima imala neodređeno prljavu boju. Ni jedne zvijezde, nevrijeme se sremalo, a jesen joj je i ovdje izgledala modra. I crna i siva.

Ni traga onom tirkiznom božanstvu sa kojim se prvi put upoznala kroz prozor prekookeanskog aviona. U drugoj ruci stezala je buket bijelih margareta. Mirno je ispružila ruku i raširila šaku. Vrtlog vode i glasni talasi progutali su komad bijelog papira i sve što se u njemu nalazilo. Za tren nije moglo da se vidi ništa osim sive pjene i drvenih trupaca u podnožju mola, obasjanog dalekom žutom svjetlošću ulične svjetiljke.

Par sekundi je odsutno i izgubljeno gledala u dubinu, a onda je podigla glavu i odlučila da krene. Ušla je u taksi i odlučila da nazove nekoga ko se osjećao usamljeniji od nje, iako nije mogla ni pojmiti koliko je ogromna praznina to morala da bude.

Drhtavom rukom pritisnula je ime na ekranu i istovremeno željela i da joj se neko javi i da poziv ostane bez odgovora. Tišina. Šuštanje. Tuuuuuu. Tuuuuuu.

„Halo?“

„Ej, mama, ja sam. Šta radiš?“

564211_10150827271282927_1247198563_n

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. Nevena says:

    Šta god da napišem, ne može da opiše osećanje posle čitanja.
    Šaljem zagrljaj i čokoladni mafin.

    1. Jako si me obradovala zagrljajem, ali mafin, eh..poslije onih sa bananama jos se oporavljam ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s