Vikend mood

Kako to obično obiva, mnogi jedva čekaju vikend. Sofa, TV, fudbal, manikir, omiljena knjiga, piva, pečena piletina sa krompirom, izbaciću Žikinu šarenicu, razumite me! Ima i onih kojima subota znači usisivač, peglu, bubanj veš mašine, kuhanje za sutra ili za prekosutra i sigurno se pitaju koja je uopšte svrha vikenda, ko ga izmisli i ko su ti ljudi koji u njemu uživaju? Tipa ko su oni koji idu na koncerte, izložbe, predstave, igraju monopol sa ekipom ili odlaze na planinu sa biciklima prikačenim na auto-nosače? Gdje ti žive i kako sve to postižu?! Valjda su izabrali pravi fakultet na vrijeme, za razliku od mene, ili im znanje ne treba jer imaju tetku, tatu, strica ili komšijinog nećaka na funkciji u vladajućoj stranci.

Ja, pravo da vam kažem, jedva čekam utorak. Ponedjeljak do kosti naporan, nikako ga ne volim (neka mi se javi onaj ko voli), petkom radim duže nego običnim danima, pa onda i uveče, subotu isto, pa isto uveče. Nije da se oko šipke vrtim, i ne, nemate popust na koktele i dame. Znate koliko ne volim vikend, kada mi je i četvrtak dobar, a za njega već znate kakav mi je.

Nekad u garderobi, nekad u šanku (u dobra vremena bila NA šanku), nekad konobarišem, a uglavnom sam leteća po svim ovim radnim mjestima. Speedy Gonazales style.  I tako dočekam nedjelju da odmorim dušu od naroda i ustajalog smrada prosute pive, kad ono, ne lezi vraže ili neko dođe ili zove da se vidmo. Nije da ne bih, ali nije ni da bih. Tada mi se obično nakupi sto stvari za kurs jezika, ovaj drugi posao ili me čekaju odloženi mailovi upućeni kojekakvim organizacijama i ustanovama. Ako ponedjeljkom imam obaveze za kurs, onda radim i nedjeljom. To je tek uživancija. Ali ako to nije slučaj, em što ustanem u podne, em imam energije ko prosječni nordijski puž. Mrzi me i da odem nešto da pojedem, vrata od frižidera mi teška (ko bi rekao), a tek da pričam – ne mogu. Nedjeljom bih samo ležala, zamračila sve u sobi i pustila neku francusku gospodu da mi na uvo pjevuše.

I onda vam ja tako smišljam obaveze koje prosipam i onoj grotnoj šačici koja bi da me vidi, a to su najčešće ukućani, koje sretnem u prolazu ili kod pomenutog frižidera. Lažem da pišem kojekakve izvještaje, kao da nemam dovoljno istinitih obaveza, samo da ne bih morala ovdje ili ondje. Neku nedjelju sam čak izbjegla zajednički odlazak na ručak u novootvoreni indijski restoran u gradu. Nahvaljen je taj u lokalnim novinama sa čak 5 zvjezdica, što je za okrutnog kolumnistu pravi presedan. Mora da su mu zgodne Indijke punile puževe pred očima za taj užitak. A ja Indiju, ni u kom smislu ne odbijam, ali eto u fazi sam bez faze, jer za ovu još ne nađoh ime, niti je doživih.

Ima tih 2-3 ljudi koje nedjeljom rado sretnem, ali sreća moja pa su i oni u istom raspoloženju često, pa se lako dogovorimo ili da susret odgodimo ili da ga pomjerimo. I tako nastaje asocijalizacija. Malo, po malo, sve se rjeđe viđate, pa kad se vidite ne stignete da ispričate ništa sem krupnih stvari, pa onda sve te površnosti i na kraju ne ostane ni vremena ni bliskosti za one male, slatke gluposti i smijurije koje čine dan i uljepšavaju cijelu narednu sedmicu. Eto zaključka. A zbog čega? Zbog posla, para, plaćanja računa i ako ste „sretni“ – štednje. Divota!

U svoj toj ludoj sedmici, dočekam i svoj utorak, za razliku od Petra Graše, a kad se stvari do srijede malo smire i kada sam raspoložena da zujim i pričam, avaj, drugi rade od 6h ujutru ili treću smjenu , ili se dijete razbolilo, mami rođendan, gljivična oboljenja… ama ljudi  petak mi je na pomolu! Kako sam sebična! Razumijem. Nemam djecu, mama mi daleko, treću radim samo vikendom, a od 6h jedino trčim, ako baš moram i ako ne stižem naveče. Ali zar tako ne nastaje razumijevanje i ne pojačava se fleksibilnost i mogućnost prilagođavanja, kompromisi i ostale pojave paralelnog univerzuma? To se spremam za emotivnu vezu, pa vježbam, da budem u top formi. Sve je to do vježbe, kad vam kažem. A i oni vježbaju na meni nedjeljom, jel!? Jašta.

Evo večeras sam, nekim čudom svjetskih dimenzija, slobodna. Pišem i radim, pijem zeleni čaj, kažu dobar protiv celulita. Sumiram dan proveden u školi jezika. A tamo – kupusijada u formi papazjanije. Nema šta nema. Od istoka na zapad, od juga na sjever  i po svim zavlačcima lijepe naše planetice. Neki od drugara koji mi uljepšaju dan jesu oni iz Maroka, Irana, Brazila, Pakistana, Njemačke, Bolivije, Bosne, Rumunije, Rusije, Litvanije, Poljske, Kanade, Perua i da vam sad sve ne nabrajam, ko znam geografiju, mo’š misliti. Ko studirala turizam, ajde begaj! A godine su nam u rasponu od 19 do 62. Da sam bar na ovoj donjoj granici, pa da ne žalim budalaštine koje slušam.

Nauči se doduše, tamo, svašta. Sjednem u zadnju klupu i ukupljam vradžbine iz Tajlanda, npr. kako da te budući, još nepostojeći dečko ne ostavi ili rumunsku caku kako iz korijena promijeniti dječiju naviku da ne histerišu u kupovini. Čuj Rumunija i kupovina?! Isto ko da su rekli Srbija i šoping, kolica bez toalet papira potpuno prazna. A za „recepturu“ me ne pitajte, nešto sa krompirom u uho i maslinovim uljem preko i plus odbrojavanje nekih rečenica. U dječije uho, naravno.

U svoj toj ludnici akcenata i melodičnosti  jednog, recimo ruskog(!!!), jezika dobismo neki dan temu o kojoj za sedam dana svako pred tablom mora pričati bar 5 minuta, a odnosi se na heroje. Ko je naš heroj i zašto?  Tema dorasla predškolskom uzrastu dosegla je raspon rasprave i rezervacije heroja. Autorska prava da se dodjele, pa ne možemo imati jednog heroja kod dvije osobe?! Gledam i ne vjerujem. Jedna hoće Ajnštajna, hoće i druga. E moji heroji! Ni vas nema dovoljno, izgleda. Spisak se smanjio, herojstvo nije na cijeni, niko od njega više ne živi. Da ima heroja, bilo bi i žiranata, ovako sve manje.

I tako ja u povratku ka kući razmišljam ko je moj heroj i o čemu ja to uopšte da pričam. Moja drugarica iz zadnje klupe, Enisa, takođe ne zna šta će. I ona je iz mog kraja, valjda nam mozak zajedno ne radi po regionalnoj osnovi, šta znam. Rastale smo se na raskršću, a ja već u petak znadoh da će taj moj tekst i priča dočekati petak ujutro, 2h pred čas da se spreme. Tako i bi. Kako zadnja stižem, a prva izlijećem, za katedrom već red. A on se mora znati, a?! Vidim Enisa sjedi, već preblijedila: djevojka mirna, povučena, uvijek nosi uredan hidžab, vrlo lijepa i pristojna, našla se u čudu. Jednako kao i ja, ovakva kakva sam. Dakle, nije za šale.

Pitam je kako je i ironično – kao ko su nam heroji, kaže: „Vjeruj mi ja sam napisala nešto, niti je to heroj niti sam na glas pročitala, gledaj ovi ostali naspremali i Power Point prezentacije, radila sam noćne zaredom… „ Gledam malo u nju, malo u masu okolo, a žamor se ne stišava. Znamo se od kad smo krenule na prvi čas, doduše nismo se nikad mimo škole družile, ali nikad je ovako nervoznu nisam vidjela. Uhvatim je za ruku i onako filmsko – frajerski kažem: „Ma ajde, šta ti je, ma bolje smo ti i ja od polovine ovih, čak i nespremne, nemoj se sekirati zbog gluposti.“ Pogleda ona u mene, nasmija se i uzvrati stisak. U tom stisku, prvi put se zagledah u nju: zelene oči, tamne obrve i trepavice i silueta lijepe linije tijela, koja se ipak, prekrivena tunikom, nazire. Uplašena djevojka, nevjerovatno izražajnih crta lica, koja vikende provodi radeći u staračkom domu, na njezi starih ljudi. Jasno vam je. Nije život lak. Ni njen vikend ne miriše na svježu pitu od višanja, ko ni moj.

Profesorica dolazi, a i heroji se vraćaju iz mrtvih. Od Čegevare, preko Sizifa, američkih psihologa samopomoći, pa sve do Marije Kiri, Ptice trkačice i Koelja. Ludilo. Slušam i ne vjerujem šta ljudi pričaju i zašto su im baš ti i ti heroji. Uzela i demokratija danak u ovom racionalno rastrojenom svijetu.  Ova sa Čegevarom, pred njegovim ogromnim portretom na novom školskom projektoru izgovara prvu rečenicu: „Moj heroj je Čegevara. Prvo, pogledajte to prelijepo lice.“ Enisa me gura nogom ispod stola, ko žena muža na okupljanju kod porodičnih prijatelja. Nije to ništa. Izlazi lik kome je heroj neki političar, za koga nas 90% tupavih došljaka nikad nije čulo. Ko nam je kriv. Nahvali on njega, a na kraju kaže: „Jedina mrlja u biografiji mu je ta što je imao puno žena.“  O gdje si, druže? Heroji su, dakle, slabi na žene. Švedski akcioni. Bacam se u lov. Od mog heroja tražim samo hrabrost da se sa mnom izbori. I to mu je previše.

Dođe red na Enisu. Ustaje, a ja sve gledam da li će se srušti usput i u tom trenutku skontam da ne znam broj hitne, sve i da mi nekad, zlu ne trebalo, zatreba. I sjetim se da ga ne znam ni kod kuće. Uvijek sam brkala policiju, hitnu i vatrogasce, valjda od onih grupnih zajebancija i zvanja sa „Gori gori – šibica“ i sl. Eto mi sad.

Ispriča Enisa, sasvim lijepo i razgovjetno, tapše razred, tapšem ja i gledam je kako se vraća na mjesto. Ruke joj se još tresu, kaže nikad nije ovako istupala pred ljude. Pita me kakva je bila. U tom trenutku skontam da u povezu na glavi ima ogromnu punđu koja se suštinski ne vidi, ali koja se jako primjećuje. Umjesto odgovora na pitanje, upitam je: „Ej, a kolika je tebi kosa?“ Ona se široko nasmije i pokaže prstom da je negdje duža od pola leđa. Kao prava žena, koja se u meni doduše rijetko pojavi, kažem samo: „Wow“. Kako to izgovorih, prozva Margareta moje ime. Ajmo veselo. Izađem, sjednem na ivicu stola i kažem da nemam heroja, ali da ga imam bio bi to neko ili neka, osoba koja uspije da organizuje život tako da ima vremena za drage ljude, za energičan ili miran, ali ispunjen vikend. Koja svoje vikend prioritete ne podređuje ovom zlu od tiranije, poznatijom kao moderan svijet, te koja nema razvodnjene emocije, predrasude i koja zna da poštuje svaku različitost, a da kroz sve to nekako inspiriše. Ko se pronašao, baš me zanima. Jasno je zašto nemam heroja.

Završih kratko izlaganje sa brdom pogrešnih naglašavanja, promašenih izraza i glagolskih vremena. A masa vrišti od smijeha i aplaudira. Kontam šta sam sad izvalila i sjetih se da mi je zadnja rečenica bila upućena djevojci koja je rekla da joj je Koeljo heroj, a ja moradoh da kažem da je super kad svog heroja možeš pratiti na Twitteru. Kec iz rukava za sve manekenke svijeta u zoni „nezgodnih novinarskih pitanja“, ljubljeni Alhemčar, našao je svoje mjesto i u našim redovima. Šta ćeš! Prokletstvo bestselera!

Sjedam do Enise, ona me tapše po ramenu i kaže „Kako si super bila!“ a ja kontam kako izgleda nikad neću biti sama svoj heroj. Što zbog radnih vikenda, što zbog gluposti koje svakodnevno izvaljujem. Srećna što se riješih muke, očekujem nastavak truljenja mozga, kad će Enisa tiho: „Tamno smeđa je, gusta i kovrdžava“. U tom trenutku je pogledah, uključujem karburator od mozgalice i sjetih se pitanja koje sam joj, neposredno pred izlazak, postavila. Kosa. Nasmijem se i kažem; „Blago tebi, vidi moju slamu i jadu“. Ona, u tom trenutku, nakon godinu i dva mjeseca poznanstva stidljivo upita: „Znam da puno radiš, ali jel imaš vremena da nekad odeš sa mnom na kafu?“

Prođoše mi ispred očiju sve drugarice koje nisu tu, kojima je u međuvremenu kosa narasla, postala gušća i tamnija, sa kojima predugo nisam išla kod frizera da „držim strah“ od novih promjena i bez imalo oklijevanja, sigurna u odluku rekoh: „Naravno. Može li u nedjelju?“

74327_10151194757987927_83681956_n

Fotografija: Amer Kapetanović

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s