Potpis

Januar 2011.

Cilindrični monitor marke Flex treperio mu  je pred očima, dok je otvoreni Word dokument brojao 266 riječ. On je uvijek odlično crtao, nevjerovatno lijepo i gramatički ispravno pisao, za jednog muškarca reklo bi se i previše uredno i striktno. U njegovom potpisu, koji je kao mala viđala na mnogim dokumentima naslaganim na radnom stolu, prepoznavala je posebnu odlučnost, snagu i jedinstvenost. Koliko je samo bila ponosna na njegov potpis. Pokušala je milion puta da ga indigom na svesku iz istorije prekopira, potom da ga uz pomoć prozora, svjetlosti i lista iscrta, ali ne. Nikada to nije bilo ono dinamično i tečno što je ona u njemu prepoznavala. Istini za volju, svrhu svih ovih dječijih igrarija nikada nije mogla sama sebi da objasni, jedino je ponos na svoju viziju njega bio alibi za njene postupke. Danas je, ipak, osjećala da nešto ne ide kako treba. Ušavši na prstima u dnevnu sobu, isprva je mislila da spava. Pogled ka njegovom uglu u sofi i praznom mjestu značio je da radi nešto drugo, da ne odmara. Za računarom je sjedio pomalo savijeno. Zagledan čas u tastaturu, čas u ekran, nije je opazio kada je ušla.

……………………………..

Na oglasnoj tabli sivog opštinskog hola stajali su nalijepljeni listovi jedan ispod drugog. Spisak imena, brojke, prosjeci, kojekakve nepotrebne i nikom poznate cifre. Ispod crte nalazilo se brdo imena, mnogo više nego iznad nje, a među njima i dva njemu važna. To je značilo da za njih dvoje nema stipendije za narednu godinu studija. Bilo je tu mnogo onih kojima je ta stipendija bila manje potrebna, više potrebna, ali njih dvoje, dva imena i jedno prezime, stajali su skučeni ispod, šćućureni jedno uz drugo u sivom, klasičnom Times Roman odijelu. Blijedo je gledao u A4 format i samo nemoćno stisnuo šaku. Tražio je očima prezimena ispod i iznad njih, neko obrazloženje zašto njih dvoje nisu dovoljno dobri, koliko ima njima sličnih, ko je dobio, a ko ne. Tih tričavih 100 maraka mjesečno, koji uglavnom kasne, ali koji znače tako puno. Koji bi tako puno značili! I njegovoj i ko zna čijoj djeci. Šum iza leđa prenuo ga je iz unezvjernog piljenja u stub.

-Ništa, a? Kiseli osmijeh i drugarsko pljeskanje po leđima učinili su da se automatski pomjeri ulijevo i napravi mjesta za još jednu osobu koja želi informacije sa spiska.

-Ej, zdravo Đuro! Kako je? Ma, ništa… Mali na DIF-u, mala na Zaštiti životne sredine, dobri prosjeci, ali eto, kažu „nisu prioritetna grupa“.

-E moj druže! Nema njima prioriteta. Vidio sam ja ovo jutros, moja Ivana na arhitekturi, isto ispod crte. Piše dolje sitnim slovima da imaš pravo žalbe u roku od dva dana, pa ja došao da ostavim ovo gore. Eto, žali Bože vremena, neće to niko ni pročitati, ali šta možeš. Sve je to bagra, moj ti, namjeste djeci svojih prijatelja, rodbini, sve po stranačkim drugarstvima. A onima kojima stvarno treba, ništa. Eto gdje živimo. A i kad završe, šta ih čeka?! Ni motike više nema, a ni krampa za kanale.

-Sve mi se smučilo, da ti pravo kažem. Ali šta ćeš. Pognuo je glavu i negdje između osjećaja nemoći, tuge, bijesa i razočaranja prevrtao Đurin monolog od maloprije. Pitanja su visila u vazduhu iznad njegove glave, dok su koraci njegovog školskog druga odzvanjali uz mramorno stepenište.

……………………….

Mršavom lijevom rukom je pridržavao desni zglob svoje šake. Kažiprst desne ruke bio je ispružen, jedino je sa njim kucao. Lijeva ruka je koordinirala desnom, jer je desna ruka, baš kao i desna noga bila skoro bez funkcije. Slovo po slovo, skoro 300 riječi.  Naslonila se na zid luka koji je djelio dvije sobe jednog dnevnog boravka i po prvi put postala svjesna njegovog realnog i najstvarnijeg stanja. Onog o kojem niko nije pričao, koji su svi prećutno sami u svojim sobama noću proživljavali. Neko uz suze, neko uz stisak jastuka, neko uz nesanicu i očaj. A on? On se ni danas nije predao, tjerajući obamrle nerve da mu pomognu da ispiše žalbu sektoru za obrazovanje.

-Šta radiš? Namjestila je glas da zvuči normalno, nakon što je pet-šest puta u svojoj glavi pokušala da glasno izgovori ovo pitanje.

-Evo kucam ovo za klince. Nisu dobili stipendiju, hoću da im napišem sve što mislim, da bar neko hoće da pročita.

Vidno uzbuđen i tužan, zamolio je da priđe i pročita šta je napisao. Pogledom punim vjere upitao je:

Ha, šta misliš?

Ne smiješ da mu gledaš u ruku, ne gledaj u ruku, molila je samu sebe. On ne smije da vidi da ti vidiš da je loše. Dok je očima silazila niz tekst, stezala je sve u sebi da suze ne izađu iz okvira vijeđa i ne krenu da padaju po tastaturi. On to ne smije da vidi, ponavljala je u sebi! On, sa tumorom na mozgu, sa stanjem koje se iz dana u dan pogoršava, on piše žalbu za svoju djecu, za njih dvoje koji još studiraju. A ti ćeš sad da plačeš! E nećeš! Reci nešto, reci mu nešto! Panično je gledala u monitor. Vidjela je mnogo grešaka, uslovljenih time što nije imao snage da se vraća na rečenice. Kroz svaki red se nazirala želja da svaku dovrši, pa kako tako. Kao da je znao da je vrijeme sad ili nikad. Znao je, naravno.

-Super je, imaš li još puno, hoćeš da ti pomognem? Rekla je to jedva.

-Ne, sigurno je rekao, ne treba. Evo još samo potpis, datum i mjesto. I da štampam i da se potpišem. Hajde nađi mi hemijsku tu negdje u ladici ima.

Okrenula se ka vitrini, a onda je čula zvuk štampača kako grohotno iz svojih plastičnih okvira izbacuje papir. On se polako podigao, uzeo list i mic po mic vratio za računarski sto. Lijevom rukom je gurnuo tastaturu i napravio mjesta za list. Pružila mu je olovku i nije znala šta dalje da radi. U njoj je sve tutnjilo, strašnim lokomotivama bijesa na život jurilo je kroz grlo, pa se spuštalo do želuca. Olovku je uzeo u lijevu ruku, pa je prebacio u desnu, a ona je iz nje ispala na sto. Ponovio je postupak. Uporno, odlučno i voljno, kao da potpisuje ugovor, kojih je potpisao na hiljade.

Idem do kupatila, piški mi se, rekla je tiho. Istrčala je iz sobe u kupatilo i gledala u plafon grizući usne  vlažne od suza i pljuvačke. Ruke su joj ukočeno stajale na lavabou, a onda je podigla desnu i na ogledalu, prstom, kao i stotinu puta prije toga improvizovano ispisala tatin potpis.

Februar 2011.

Klinci su dobili stipendiju, kao djeca samohrane majke i dvoje iz iste porodice koji studiraju.

Februar 2013.

Najstarija ćerka je u fazi apliciranja na doktorske studije

Srednja ćerka polaže ispite na masteru.

Najmlađi sin u junu postaje apsolvent.

540433_10150714255297927_243289223_n

Fotografija: Amer Kapetanović 

Advertisements

6 Comments Add yours

  1. Kristina says:

    Tuntic moj ❤

  2. Smiksi says:

    ovo je od danas moj omiljeni blog jednog eklekticnog uma! :*

    1. Reče jedna eklektična kuma! :*

  3. Nevena says:

    koliko emocija u ovim redovima!

    1. Nevena,

      hvala ti, meni je jedna od najemotivnijih koja je ikada iz mene izasla.

      Zagrljaj,

      D.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s