Au revoir

Na jugu sjeverne hemisfere jedan muškarac glasno razmišlja:

Ako ikada budem imao ćerku, volio bih da bude umjetnik. U inat svim onim roditeljima koji svoju djecu tjeraju da studiraju ekonomije, prava, da voze sivu škodu oktaviju i idu na godišnji u julu. Ja bih da moje dijete bude srećno kada se ujutru probudi. I da bude dobar čovjek.

Na jugu sjeverne hemisfere jedna djevojka ćutke razmišlja u sebi:

Naći ću snagu da ovo izdržim. Pa šta sad, nisam ni prva ni posljednja koju je neko ostavio. Otišao sa drugom. Oženio se. Izabrao bolju državu za život. I bordo pasoš. I možda je i ona dobra djevojka. Onda glasno jeca. Plače do dugo u noć, već šesti dan. Nije da broji, ali eto.

Opsesivni glasovi dolaze niotkuda. Ajde, moraš da učiš. Ispiti stižu.

Nešto sjevernije na kontinentu sjeverne hemisfere jedan muškarac uči novi jezik:

A C C U E I L

A U  R E VO I R

Vježba pravilno držanje kičme, lijevu ruku postavlja na leđa a desnom imaginarno otvara vrata. Ponavlja accueil / au revoir. Accueil/Au revoir. Misli na nju. Povrijedio je. Ispao je đubre. Vodio je dupli život. Ostavio nju u vrijeme kada je već znao da će otići. Srećan je, vidi obrise života o kakvom je sanjao. Škoda oktavia, slobodan juli mjesec, pun frižider. Otvara vrata i dalje, zamorno mu je da ponavlja accueil. Lakse mu je au revoir. AU REVOIR. Doviđenja.

Četiri godine kasnije jedan muškarac na jugu sjeverne hemisfere loguje se na svoj facebook profil:

Novembar je. Ništa novo, sem pomalo želje za prisnim toplim dodirima, mirisom slatkasto-svježeg parfema koji isparava u snijeg, između drvoreda. Mirisa mora i bezbrižnosti. Skroluje po statusima, linkovima i fotografijama. Zastaje. Na jednoj fotografiji uspravno i ponosno stoji djevojka sa južnog dijela sjeverne hemisfere i u ruci drži diplomu ispred nekog, njemu nepoznatog fakulteta. Obučena je lijepo i kosa joj u uvojcima pada preko ramena. Gleda joj u oči. Ne odaje znakove sreće ni tuge. Samo ponosa. Bar on tako vidi.

Ostavlja fotografiju iza i nastavlja dalje. Zna on te priče. Zaustavlja se. Dugo je zagledan u fotografiju koja sjaji od čistih bijelih zidova porodilišta. Gleda datum. Vraća se gore. Gleda datum gornje fotografije. Poklapaju se, identični su.  Osjeća se kao da je otkrio neku nevjerovatnu novu stvar koja neće koristiti nikome sem njemu. Za potvrde i dokaze ličnog doživljaja morala, nekog čudnog principa uma na kojem funkcioniše. Strah ga je da povjeruje da je ono što vidi istina. Muškarac koji u bolnici, nešto sjevernije na kontinentu sjeverne hemisfere, drži u rukama novorođenče ne izgleda ni srećan ni tužan. Izgleda ponosan. I možda malo umoran. Beba umotana u bijeli frotirni peškir spava.

Ja bih da moje dijete bude srećno kada se ujutru probudi. I da bude dobar čovjek.

aaaammmm

Fotografija: Amer Kapetanović 

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. lijepe dubine. sviđa mi se 🙂

    1. Divna si, lijepo sto me citas, Inspiracijo!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s