Svi, bez izuzetaka – pišamo

Ljubica trenutno živi i radi u Moskvi. Zvuči vrlo evropski, uglađeno, moćno. Ljubica živi u podrumu, sa dva mala pravougaona prozora orijentisana ka sjeveru.  Ljubica putuje na posao nešto duže od sat vremena, jer živi na periferiji ovog megalomanskog grada. Ljubica radi u kafeu-poslastičarnici-lounge baru. Ljubica je tamo potpuno sama. Ljubica je magistar ruskog jezika i književnosti.

Na mom facebook-u  je jednog običnog septembarskog dana osvanuo status koji se citira od riječi do riječi: „Meni žao osobe koja čisti wc u kafani sutradan ujutro. Al’ stvarno.“

Ljubica čisti „veceove“ ponedjeljkom. Nakon što je došla u Moskvu u želji da usavrši svoj ruski, te da pokuša da nastavi dalje studije, osjećala se puna entuzijazma i poleta. Ni dan danas ga nije izgubila. Divim joj se.

Preko naših ljudi koji odlaze u Rusiju po nekoliko mjeseci i bave se raznoraznim unutrašnjim radovima: molerajem, uvođenjem grijanja i vode, postavljanjem parketa i slično, uspjela je da dobije svoj prvi posao. Ribala je nove, još neuseljene stanove i grebući i rukama i nogama došla do ljudi kojima je čuvala djecu i učila ih engleski, a i ruski. Brilijantna jedna djevojka, žena, operisana od svega zlog. Međutim, ta porodica se preseljava u London i da bi uspjela da prehrani sebe, plati stan i režije, baca se u potragu za drugim poslom i evo nas na početku ove priče.

Kao skromna djevojka iz zabačenog sela u Sremu, stigla je u Novi Sad sa jednim bordo koferom i nekoliko knjiga u plastičnoj kesi. Roditelji su se skromno bavili poljoprivredom, otac bio pomalo sklon piću i depresiji, napaćen teškim životom, kao i stotine sličnih njemu. Njena majka, majka tri predivne djevojke, žena izboranog lica, ispucalih ruku i blage naravi, život je provela tražeći balans i zajedničku riječ između muža i ćerki. Jer, trebalo je biti bar jedno muško, znate!

Mijenjajući sobice kod kojekakvih zlobnih i manje zlobnih baba i gazdarica, shvatila je da mora da zapne jako da bi ostvarila to što želi. Predobrog srca, nekima od njih izigravala je roba. Bezdušnim usamljenim ženama kojima nisu trebale samo pare, nego i neko sa kim će porazgovarati, ali to su najmanje umjele. Ogrezle u svojoj samoći i tugama, tjerale su je da ide sa njima na groblja bivših muževa, vuče motikice i makaze, kese iz marketa, da plaća račune, i sinovima, vječitim neženjama koji se pojave jednom sedmično, kuha kafe i ugošćava ih. Izdržala je ona sve to. I više od toga.

Neki dan mi se javila sa vješću da je joj je otac pokušao da izvrši samoubistvo. Bila je potpuno u šoku, tužna i razočarana, ali držala se bolje nego što sam i mogla da zamislim. Slala je majci i sestrama svaku paru, pokušavala da se odrekne svih ličnih zadovoljstava, samo da uspije. Da uspiju.

Kaže da joj je dobro u ovoj kafeteriji. U početku je radila samo četiri sata ujutru. Slagala sendviče i sortirala kolače i torte u vitrinu pored pulta. Pokazala se kao vrijedna, pa su joj šefovi ponudili puno radno vrijeme, od 6-15h. To je podrazumijevalo i rad za kasom, ali i ribanje, pranje velikih prozora u lokalu i održavanje čistoće. Kaže da radi sa zanimljivim ljudima. Vikendom radi ustaljeno, ali kaže da ljudi koji su u drugoj smjeni imaju puno više. Vrlo je to urbano mjesto, neobičan lokal, pa uvijek naveče gostuju kojekakvi lokalni muzičari, nešto avangardnije moskovske scene. Kaže, ne prisustvuje tome, jer mora da ustaje u pola 5 ujutru. Svako jutro. Natovari ruksak na leđa, pa pješači do metroa, pa onda presjeda i tako sve bar dva puta dnevno.

Status o ribanju wc-a napisao je jedan budući doktor. Ljekar, dakle. Ostavila sam i njemu dostupan ovaj tekst, ako se drzne da ga pročita. Mogao je to isto da napiše i apotekar i limar i vaspitač i šofer i bankar. Ali napisao je ljekar. Neko ko bar šest godina guljači, sjedi nad kilogramima teških knjiga, ne spava, uči i potrebno i nepotrebno, ide na kojekakve kliničke prakse, radi najgore smjene koje niko neće. Budući humanista i potpisnik Hipokratove zakletve. Čovjek koji u početku svog rada mora da gura ruke na sva moguća i nemoguća mjesta. Buduća nada i vjera svakog od nas, zlu ne trebalo. A često, na žalost, zatreba.

I ne bih ja sad tu da generalizujem. A i da hoću, može mi se. A neću. Nisam kao taj. Znam mnoge ljekare koje su samohrane majke othranile i odškolovale baš ribajući wc-ove. Znam mnoge koji su u školi pogrdnim imenima nazivali sve one divne tetkice, žene koje su čistile haos koji smo mi pravili. Koje su za to bile plaćene. Koje su mimo krpe i četke bile bake, komšinice, krojačice, ljubavi. Poznajem mnoge ljude u istoj toj školi koji su profesorice biologije i hemije posmatrali kao boginje, a njih, tete u plavim mantilima kao nižu vrstu. Kao ništa. Znam i one koji su radili obrnuto.

Ako mislite da o ovome ne treba pisati, varate se. Ako mislite da se to uči, niste u pravu. To nam se usađuje odgojem, sa tim odrastamo i postajemo ljudi. Ako mislite da jedni drugima prvo trebamo biti čovjek, pa tek onda titula, obrazovanje, status i stil – u pravu ste!

Ako mislite da moja Ljubica voli da riba veceove, varate se. Njene ruke, koje svakog ponedjeljka, već mahinalnim kružnim potezima ribaju žute, skorjele fleke od mokraće, grle i ljepše i snažnije od tvojih ruku, doktre moj. Jer, poznajemo se, zar ne?! A i čistije su. I poštenije. Njeni džepovi nose teret mukom stečenih para. I nisu tako duboki kao tvoj. U tvoje drhtavim potezima ulaze šake izbezumljenih ljudi, čiji očevi, sinovi, majke trebaju pomoć. I guraju sve, sa zadnjom parom i zadnji osmijeh i zadnju nadu. Jedna od tih sam bila i ja. I moja majka. Doktore!

Ljubica kada završi sa poslom odlazi u biblioteku i izučava stilistiku i frazeologiju ruskog jezika. Sprema se da dobije i diplomu ruskog univerziteta. A onda će, kaže, doći bolji dani. I za nju, i za njene. Iako se nikad ni ne žali, samo mi nagovjesti težinu dana i bol u nogama tokom noći.

I onda kada se meni unutra, duboko unutra, nešto slomi, to nije samo metafora. To zaista pucaju bombe ljudske nepravde, ukalupljenosti i predrasuda koje mnogi posjeduju. I nemoj mi, doktore, reći da nisi tako mislio, da je tebi tih ljudi „stvarno žao“ zbog ovog ili onog. Zar te nisu u tim knjižurdama naučili da nikoga ne treba žaliti, već mu pružiti ruku!? Ako ni to ne možeš, nemoj mu zla nanositi. Nismo svi, doktore, stvoreni da budemo na visini bijelih mantila. Sterilne prisutnosti. Nismo. Jer živimo u najjadnijem od svih mogućih svjetova. A ti doktore ponekad možeš da žongliraš nečijim životom, ali ne možeš da žongliraš dušom. Nju ili imaš ili nemaš.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s