Priča o “Danki”

Kada je Carrie Bradshaw u prošupljenoj postavi Dior torbice pronašla svoju omiljenu „Carrie ogrlicu“ znala je da je to neki znak. U sred Pariza, smatrajući je zauvijek izgubljenom i nikad prežaljenom, ogrlica je bila opomena da je njen dom Njujork i da ona tamo pripada, da je vrijeme da ide kući. Istrčala je iz muzeja, pokušavajući da više ne izdaje sebe.

Kada sam, vrativši se sa posla, u kupatilu na lavabou pronašla svoju omiljenu „Danka ogrlicu“ polomljenu, pojma nisam imala šta to treba da znači. Valjda zbog toga što je to bilo kupatilo, a ne muzej i što nije Dior torbica nego lavabo. I što nije Pariz, naravno. Istrčala sam iz kupatila plačući i noseći ogrlicu u šaci, baš kao ranjenu ptičicu Loli nekada davno, u djetinjstvu. Nježno i sa svom pažnjom ovog svijeta. Sentimentalna vrijednost te ogrlice bila je mnogo veća od njene prave vrijednosti, kao i kod Carrie, i zbog toga sam je obožavala još više.

I znam da su nakon velike popularnosti Sex i grad serije mnogi svjetski zlatari radosno trljali ruke, ispisujući na lancima sva moguća i nemoguća ženska imena. To znam jer sam djevojke sa tim ogrlicama viđala posvuda, gdje god da sam putovala, a ogrlice slične mojoj na mnogim sjajnim i šljaštećim izlozima. I mogle su sve te ogrlice na vratovima drugih žena biti trend i trenutna pomama i ličiti na moju, ali ne – moja je bila drugačija. A tako su mislile i one, znala sam to.

Ona je imala priču. Zamislite devet djevojaka kako stoje ispred vrata sivo-plavog hodnika i čekaju da odbranim svoj diplomski. Taj bitan dan, u životu svakog studenta, pa i mog, bio je ispunjen mnogim tužnim mislima u glavi, litrama suza i decilitrima rakije, pomalo pijanom nervozom, ali i srebrnom ogrlicom na kojoj je lijepim latiničnim slovima stajalo „Danka“. O koliko sam se samo obradovala! Ta, baš onakva kakvu sam željela, bila je omaž svim onim poklonima za 18-i rođendan, od rođaka koji te ne poznaju ni malo pa ti poklanjaju zlato i cirkone, koji poslije stoje u kutiji od slonove kosti i čekaju ko zna šta. Nikad ne ugledaju svjetlost dana, ali eto, čuvaju se.

I odmah sam je stavila i nosila je stalno. Nosila sam je na vjenčanje moje kume, ali i na nekim manje lijepim skupovima. I nosila sam je i onda kada sam sa torbom od 28 kg išla ka autu moje drugarice Denče, dok je u grlu sve podrhtavalo. I stavila sam ruku na nju kada sam na sjedištu do prozora gledala u Sjeverno more ispod, vjerujući da mi kroz nju njih devet šalje snagu da uspijem, jer „JA TO MOGU“. Nosila sam je dakle, stalno. Iz ogrlice je prerasla u amajliju i jednostavno se iz nekog razloga izdvojila među mnogobrojnim komadima mog ličnog nakita.

A taj kobni odlazak na bazen i moj strah da Danka ogrlica ne završi u paklu odvoda natopljenog hlorom učinili su da gledam u nju, ranjenu. Znala sam i ko je polomio moju ogrlicu, ali nisam znala zašto. Naravno da nisam mogla ništa da tvrdim, jer nisam vidjela, ali znala sam. Osjećalo se u vazduhu nešto jeftino, baš poput dezodoransa dotične osobe. A na moj sprat se malo ko penje, osim radoznalih koji dođu u goste i ostanu sami u kući kada svi odu za svojim obavezama. I brinulo me jedno. Da li je to neko uradio namjerno, u šta sam odbijala da povjerujem, ili je taj neko radoznalo želio da vidi kako Danka njemu stoji, pa je nekako ogrlica ispala i polomila se.

Milion pitanja me mučilo, uključujući i to da li će se moći popraviti. Samo da oživi! –ponavljala sam u sebi.

–          Dobar dan, može jedno pitanje?

–          Naravno, izvoli.

–          Moja ogrlica je polomljena i mene zanima da li ova sajlica može nekako da se popravi ili bar zamijeni?

–          Mogu li da pogledam?

 

Srce mi lupa i iz nesesera u obliku mafina vadim ranjenu Danku.

–          Hmmm…ovo je srebrna ogrlica. Žena je to izgovorila sa tonom kao da to nije dobro. Kako srebro može da ne bude dobro? Srebro je najbolje!

–          Da, izgovaram tiho.

–          Znate, mi ne radimo popravke ukoliko su one skupe i prevazilaze čak i samu cijenu        komada koji se popravlja. A rekla bih da je to slučaj i sa ovom ogrlicom.

–          A ako ja želim da platim?

–          Pa evo, pogledaću…

Žena sa noktima namazanim u bijeli sedefni lak uzima moju Danku i stavlja je na neku vagicu, pa onda samo onaj polomljeni dio važe, pa odlazi sa njom iza zavjese i izvan mog vidnog polja. Osjećam se kao da sam dovela psa na pregled kod veterinara, a veterinaru ne vjerujem, a pas me tužno gleda i moli me da ga odatle izbavim.

 

–          To će biti oko 480 kruna, računajući zamjenu i spajanje sa ostatkom ogrlice.

–          480 kruna?! Oteo mi se uzdah.Pa to je mjesečna stipendija mog brata.

–          Da, na žalost, to nije jeftino. Kako da ti kažem…ti nisi odavde, zar ne?

–          Ne, nisam.

–          Da, pa, ljudi ovdje malo šta popravljaju, uglavnom kupe novo ili popravljaju samo ono što vrijedi popravljati. Ja sam došla iz Poljske, davno, pa sam se već navikla na te stvari radeći ovdje.

–          Ali, moju ogrlicu vrijedi popravljati! Ona ima emotivnu vrijednost za mene. Mislim, kako da Vam kažem, ona je poklon!

–          Da, da, razumijem te, ali eto, to je cijena.

–          OK, hvala Vam.

Broj 48! Uzvikivao je glas iza mene, prozivajući sljedeću mušteriju.

Izašla sam iz zlatare i vukla nogu pred nogom. 500 kruna za komad sajlice! Slika sa sedefnim noktima nije mi izlazila iz glave. Šta da radim, šta da radim? Da li da čekam odlazak kući, pa da je dolje popravim? Ili ipak ne, da li je predugo da čekam? Pitanja su se redala, a ja nisam baš bila sigurna da imam prave odgovore. U ovom materijalističkom svijetu, laganije je bilo kupiti novu stvar i zamijeniti je starom. Ovdje, gdje se lako mijenjaju partneri, kuće, auta i poslovi, osjećala sam se kao pravi stranac, što i jesam bila. Ovdje se nije jedna majica nosala godinama i prebacivala mlađoj sestri, ovdje se nisu popravljali srebrni lanci koji su značili prijateljstva. Nedostajala mi je kuća. I mojih devet djevojaka. I stari zlatar koji je za male pare mogao učiniti čuda, imao je vješte ruke i volio je svoj posao. I nije imao automat sa brojevima za red čekanja.

Da li je polomljena ogrlica imala neku poruku? Da li sam sa njom, prekinutom na dva dijela trebala i da prekinem sa starim životom i uspomenama? Da odaberem? Da odbacim ono što sam bila i da se prihvatim ovoga ovdje, kako su mi mnogi i savjetovali!?

„Dok god budeš mislila kao Balkanac i budeš vezana za dolje, nećeš ništa uraditi ovdje. Smiri se, polako, budi mudra.“

U trenutku kada sam osjećala da me suze stižu, tu, na sred ulice, ko zna kojim povodom, pored polomljene Danke, čula sam buku i glasnu muziku iz nekog auta. Pored svih kulturnih Šveđana, ovo je bilo pravo divljanje, iako to u suštini nije bilo. Podigla sam glavu i vidjela pet momaka u nekom crnom automobilu, nalik na karavan, sa spuštenim prozorima i rukama izbačenim kroz prozore, a  na registracijskim tablicama stajalo je KG. Kragujevac! U sred Skandinavije. Nisam imala nikoga u Kragujevcu, nisam poznavala te osobe u automobilu, ali znala sam da je to znak. Znak od njih devet.

Šetala sam dalje, gledajući za tim autom, pokušavajući da ne izdam sebe i nađem način da Danku dovedem u red. Radovala sam se što imam ugovoren razgovor Skajpom sa mojom Kutijom. Ona će znati šta mi je činiti. Ona je jedna od Devet, karika u lancu.

Danka

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s