Šala u kafeu

Već danima u svojoj sobi slušam Yann Tiersena, čitam Kunderu i čekam da na Sjeveru procvjetaju lipe. To ja u stvari prizivam jedan davni osjećaj, koji me vraća pod krošnje djetinjstva i staru lipu kod Gradske kafane, rasvjetale već u maju. Tu sam obično sjedila sa mamom i tatom, pila „Naru“ i slušala ulične svirače u prolazu koji su razvlačeći svoje harmonike stvarali pregršt, meni tada nekako – „tužnih“ nota. Nosila sam lakirane cipelice u boji i bijele dokoljenke koje su, u predjelu gdje su se završavale, stvarale krofnice na mojim nogama. Bilo je to mirno i bezbrižno vrijeme, kada su se, čini mi se, ljudi više družili, više poštovali i više pomagali jedni drugima. Još i dan danas, kada poželim, mogu da osjetim miris starih i pomalo pohabanih knjiga, uz pomoć kojih je moja mama „pokazivala“ njemački djeci iz komšiluka. A tek kada se tata jednom iz Zagreba vratio sa čitavom kolekcijom književnih klasika u bordo povezu i zlatnim slovima! Danima sam udisala mirise svježe štampanih slova, pa onda pratila kako ih vrijeme čini drugačijima, stvarajaći šmek koji je prepoznatljiv i najčešći u starim bibliotekama. I to onim provincijskim, prepunim tajni, kako kaže Basara.

Stranicu po stranicu, naslonjena na betonski zidić unskog keja i u predljetnom hladu zelenih krošnji, iščitavala sam radoznalo sve i svašta i bježala od realnosti, koja je za jednu tinejdžerku postajala sve okrutnija.  A onda, kako je čija lektira dolazila na red, tako se i ova gorepomenuta kolekcija osipala, ali te knjige su ipak negdje završavale i nekome služile. I danas mi je dan, eto, čekajući te divne mirise lipe, priredio dva divna i očigledno povezana iznenađenja. I ne samo to, olakšao mi je čekanje (u odnosu na jug – zakašnjele) sjeverne klime koja donosi radosti sitnih žućkastih pupoljaka.

……

Četvrtak ko četvrtak, ne obećava previše, te se poslije posla kući uputih kroz park, da omirišem žbunje nakon prve kiše u zadnjih deset dana. Bez ikakve namjere i cilja, šetalo mi se kroz zelenilo, nešto kao da me vuklo ka centru ove male džungle. Sve je bilo osvježeno i disalo je punim plućima. I ja sam se tako osjećala, jer kad je kiša, na terasi restorana je manje ljudi i ja manje trčim sa tanjirima naokolo.

U zavučenom kafeu koji radi samo ljeti, u sred parka, skupljaju se ljudi koji vole pravi čaj, snažnu kafu, kulturu i ljubav. To je jedno od onih ušuškanih mjesta za koja znamo mi, iz grada, koja su daleko od gradske vreve i turista, gdje se održavaju večeri poezije, gledaju crno-bijeli filmovi i održvaju mini-koncerti. Bijeli baštenski namještaj uspavano je stajao u jednom uglu, sklonjen sa kiše i već sam pomislila da su zatvorili za danas. Kad ono – otvorena vrata.

–          Hej! Izgovorih.

–          Hej! (Iza zavjese, iz kuhinjice, iskače slatka djevojka sa pepito pregačom i mašnom u kosi.) Izvoli, kaže uz osmijeh.

–          Htjela sam da popijem čaj, ali sve stolice su složene, jel zatvarate možda?

–          Pa kiša je cijeli dan i nema baš puno ljudi, pa smo sklonili sve, ali sad je stala i mi ćemo ti iznijeti sto i stolicu ako želiš da sjedneš, nema problema,rekla je vedro.

–          Jao, to bi bilo divno. Ja bih jedan čaj i bakin kolač sa pekmezom od jagoda, rekoh srećno.

–          Naravno, to je sve zajedno 48 kruna, a kolač će biti gotov za 8 -10 minuta, svaki pečemo direktno, ne podgrijavamo u mikrovalnoj, pričala je sa mnom opušteno i namignula u povjerenju.

–          Super, jel mogu sjesti ovdje pored prozora sa vanjske strane?

–          Naravno, sada ćemo srediti.

Izašla je iza pulta i krenula ka nadstrešnici ispod koje su mrelile patkice. Njih desetak, kunjalo je u tihoj izmaglici kišnog popodneva. Izvukla je sto, jednu stolicu i smjestila ih pored prozora. Zamolila me da pričekam, da donese krpu da obriše napadale kapi. Nakon što sam joj pomogla da iznese još jedan sto i četiri stolice, vratila se unutra i u letu rekla:

„Dok čekaš, možeš ući i pogledati našu malu biblioteku, društevene igre ili novi gramofon i pustiti sebi neku pjesmu, sa ploča koje su u kartonskoj kutiji. Danas je dan „Razmjene starih knjiga“, takođe.“

Sortirala sam u svojoj glavi informacije i osjećala kako mi se puls ubrzava. Razmjena knjiga, biblioteka, gramofon, društvene igre. Raj na zemlji! Ušla sam unutra i zavirila u kutiju sa pločama, kad ono prva na gomili – Edith Piaf. O da li je moguće!? Miljenica u sred tuđe zemlje. Spustila sam omot i stavila Edit da zapjeva. Radilo je!

Padam padam padam…odzvanjalo je kroz mali kafe. Osmijeh sam razvukla od uha do uha i okrenula se ka polici sa knjigama. Švedski naslovi, neke razumijem, neke ne, ali knjiga je knjiga. Uzeh jednu, nepoznatog autora i kako sam nos gurnula u unutrašnjost, tako mi se vratila lipa i kuća i ljeto i bezbrižnost. Vjerujem da sam izgledala smiješno, ako me je neko posmatrao sa strane. A i posmatrači bi trebalo da omirišu, možda bi se i oni otkačili od svakodnevice, baš kao i ja. Vratih podebelu knjigu i kako mi je pogled preletao svuda naokolo, tako mi se učinilo da vidjeh MILAN. Milan? MILAN KUNDERA – Skämtet. Ili na našem – ŠALA.

I ja pomislih da se neko šali sa mnom. Ovo mora da je neki znak. Pa upravo čitam njega na engleskom, jer ta predivnost od osobe koja mi ga je poklonila nigdje nije mogla da nađe izdanje na našem. Zagrlila sam knjigu i ustala.

–          Izvinite?! Viknula sam.

–          Da? Djevojka je opet izvirila.

–          Rekla si mi da je danas Dan razmjene starih knjiga. To znači da ako donesem neku svoju staru, mogu da uzmem odavde jednu po izboru?

–          Da, upravo tako.

–          To traje samo danas?

–          Da, jer svaki dan imamo neke drugačije aktivnosti, dok traje ljeto. Evo, imaš ovdje raspored, gurnula mi je papir u ruku.

–          Ali, ja sad nemam knjigu kod sebe! Rekla sam to na ivici razočarenja i straha, kao da će svi danas doći na razmjenu i htjeti baš Šalu.

–          Jel imaš neku koju posebno želiš?

–          Kunderu! Odgovorih kao iz pištolja.

Gledala me je pomalo blijedo, a onda je rekla:

–          „Mi imamo razmjenu samo danas, ali ako jako želiš tu knjigu (pri tom je glavom pokazivala u pravcu moje savijene lijeve ruke i knjige prislonjene na grudi) ja ću napisati tvoje ime na papirić i ostaviti pored kase i stajaće da ćeš sutra doći po ovu i donijeti neku svoju knjigu“.

–          Jao, jel bi moglo to tako?

–          Naravno, ne vidim da bi bio neki problem. Kako se zoveš?

–          Danka, rekoh tiho, kao da bi se mogla predomisliti ako budem glasnija.

Vratila sam Kunderu među njegove drugare na polici i izašla napolje. U tome je stigao Bakin kolač i ja sam slušala graktanje patkica i i dalje bila u čudu od događaja.

Osjećala sam se nekako skroz svoja, nakon dugo vremena. Kao kod kuće, sa knjigama i čajem, od kolača toplim džemom od jagoda i krošnjama svuda naokolo. A i taman treba da završim zadnji stepen švedskog za strance i shvatila sam da me je Knjiga pronašla sama, a ne ja nju, u pravo vrijeme, kao poklon pred još jedan kraj i novi početak. Jedva sam čekala sutra i odlazak po Šalu, koja trenutno spava na polici kafea.

Na putu do kuće desila se još jedna čudna stvar sa knjigama, koja je toliko važna meni, da sam je ostavila za posebnu priču, da mi se Kundera ne naljuti.

photo 3

photo 2

photo 1

kafe4

kafe3

Kafe

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. stasha707 says:

    Volim priču ovu najvećma možda.
    Razumem osećaj, kao da sam bila s tobom.
    I Edit, divna Edit što morala je da se oduševi čovekom da bi ga zavolela.
    I Šala Kunderina.
    I ti.

    Ništa, ništa slučajno nije.

    1. Dakle, volimo slične stvari. I ja sam na koncu dana pomislila kako ništa nije slučajno, kako se sve u jednom danu poklopi. Valjda tako život pokaže da je još tu, iako mi nekad smatramo da nije.

      ❤ Staša

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s