Srećna Švedska

Njih dvije su stajale šćućurene u uglu, kao dvije uplašene djevojčice. Nosile su na sebi najdivnije boje u koje sam se na prvi pogled zaljubila. Jedna je gospođa stajala pored tog staklenog kredenca i gledala u njih, takođe. Bila je tu prije mene i već sam se kudila zašto iz parka nisam brže koračala. Znala sam da su moje, čim sam vidjela te tonove tirkiza, iako uopšte nisam znala šta da radim sa njima. Nisu mi u tom trenutku bile potrebne, pomislih, za razliku od svih svjetskih kupoholičarki koje su sebe uvijek ubjeđivale u suprotno. Ali kupoholičarke i ja danas nismo imale isti predmet interesovanja. Cipele već predugo nisam kupila, ni torbu, a ni neku šminku i nije da se hvalim.

Iz razmišljanja o cipelama u radnju polovne robe vratila me teta sa šeširom i blagim očima.

–    Jel ti gledaš u ovaj Medicinski rječnik? Upitala me.

–    Ne, odgovorih. Gledam u ove dvije knjige na polici ispod, jako mi se sviđaju.

–    Da, jako su lijepe. Moja unuka studira medicinu i ja sve razmišljam da li da joj kupim ovu knjigu na poklon.

–    Kupite, nema ljepšeg poklona od knjge, rekoh, pomišljajući na sretnu unuku koja ima baku koja joj kupuje knjige, nosi šešir i koja je, uopšte, živa.

….

Već je bilo jasno da je ovaj četvrtak za mene dan Knjige i već sam se pitala koje to sile utiču na mene i šta mi se iza ćoška sprema. Gospođa je po mojoj procjeni imala preko 70 godina i pomalo smrežurane ruke, koje su se pri tom i tresle dok je laganim pokretom otvarala vrata staklene vitrine. A u njoj su na policama bile naslagane stare knjige kojima se, očigledno, pridavala pažnja. Na tom odjelu su svuda naokolo stajale polovne knjige, uredno naslagane po otvorenim policama, sa nalijepljenim cijenama. Nisam mogla a da ne primjetim da su te cijene bile mizerne za jedan standard koji je imala ova Švedska. Dječije knjige, lektira, engleska izdanja, švedski bestseleri, sve poredano po žanrovima i odjelima, moglo se kupiti zaista za bagatelu. Stajala bih tu satima i čitala naslove, da me ljupka gospođa nije vratila u realnost  po drugi put pitanjem:

–    Izvini, da li bih mogla da te zamolim za nešto?

–    Naravno, recite, odgovorih.

–    Ova knjiga je jako teška, možeš li da je podigneš za mene i pogledaš cijenu.

–    Svakako, samo momenat.

Ona se pomjerila u stranu da bih ja prišla bliže vitrini i onda sam podigla vrlo debelu, vrlo staru i vrlo tešku knjigu u kojoj su stajali svi medicinski nazivi potrebni jednom ljekaru. Okrenula sam je i zastala. Pogledala sam potom u ženu i ona je na moju, pretpostavljam začuđenu facu, upitala tužno:

–    Jel jako skupa?

–    Čitavih 60 kruna, odgovorih ironično.

Onda mi je uputila veliki osmijeh i rekla:

–    Kupujem je, dakako.

Stajala sam tu, skamenjena, u iskrenoj nevjerici da ovakvo izdanje, sa predivnim tamnosmeđim kožnim povezom i preko 1000 strana sigurno – košta 6 eura. Istina, bilo je to polovno, staro izdanje, ali ipak. 6 eura! U tom je trenutku naišla prodavačica i njih dvije su se dogovorile da ova knjgu ponese do kase, a gospođa me je pomilovala po ramenu i prećutno se, očima, zahvalila na pomoći.

Kako sam ostala sama, okrenula sam se ponovo ka policama i pogledala u dvije debele knjige koje sam gutala očima od prvog momenta i na kojima je pisalo:

Det glada Sverige I

Det glada Sverige II

Za mene, došljaka koji je ovdje tek dvije godine, ovo trenutno nije bilo poželjno štivo. Prepuno starog švedskog jezika, meni vrlo nerazumljivog i teškog i vjerovatno će trebati još cijela jedna decenija da prođe da bih ja tu nešto shvatila.

Ali to su bile istovremeno i knjige o svemu što sam ja voljela, što je predstavljalo moja interesovanja. O običajima, nošnji, praznicima, umjetnosti, muzici, filmu, sve to sabrano kroz vijekove u dvije knjige impresivnog dizajna, kakav se danas rijetko viđa. Uzela sam u ruke prvo jednu, pa potom drugu, vrlo pažljivo i sa čudnim strahopoštovanjem. Bile su prepune crno bijelih slika, sa oko 750 stranica svaka. Istorija umjetnosti i kulture ove zemlje, svega onoga što mi je nedostajalo od dolaska. Vodič kroz razumijevanje ljudi, vremena i promjena.

Kao po običaju izdanje koje je označeno kao prvo, bilo je pohabanije. Krem-smeđe-tirkizne nijanse kretale su se u nacrtanim valovima po koricama i ne samo koricama. Čak su bile odštampane i po papiru, slagajući tako pravu simfoniju boja, koje kao da su u vrtlozima i nošene vjetrom, predstavljale ljepotu sadržaja unutra. A ja vjetar mnogo volim. Koža je popucala i krunila se na ivicama, ali sve je to stvaralo magiju oko tog kutka u ćošku. Pravi muzejski eksponati.

Koliko li koštaju, zapitala sam se?!

Samo da nisu skupe, ako su skupe, moraće ostati tu, čekati još mjesec-dva. Neko će ih kupiti. Ovo je pravo malo blago, pogotovo za Šveđane. Tako se odvijala moja unutrašnja konverzacija.

Okrenula sam sa strane i zažmurila pritom, moleći se da nisu nedostižne za moj budžet. Kada sam otvorila oči, na bijeloj naljepnici stajao je broj 25. 25? Šta 25? To mora da je neki kod, to ne može biti cijena. Pogledavala sam na ostale knjige, izložene naokolo i tražila pogledom cijene. Isti fontovi i iste naljepnice označavale su cijene od 10 pa na više kruna i značile su da sam bila u pravu.

Dvadesetpetkruna? Dvije knjige – jedno točeno pivo?

O moj Bože! Ovo je nevjerovatno. Ovo je sramota. Zar niko ne želi ove knjige, pa tu čame u staklenom kredencu za 25 kruna po komadu? Zar je umjetnost i književnost tu? Dostupna svima, a niko je ne želi? Svašta mi je prošlo kroz glavu, a zadnja misao – da to mora biti greška. Ponijela sam ih i uputila se ka kasi.

Ljubazna gosođa se osmjehivala kako sam prilazila:

–    Dobar dan, rekoh.

–    Dobar dan, kako ti mogu pomoći?

Spustila sam dvije knjige na pult i rekla:

Ove knjige sam pronašla tamo (uperajući prstom u ugao sa odjelom knjiga) u staklenom ormariću i ja jednostavno ne mogu da vjerujem da one koštaju 25 kruna, ali ta cijena stoji na njima. Ja ne znam da li je to greška, ali zar ne mislite da je zaista prejeftino da one koštaju zajedno 50 kruna? Mislim, nemojte me pogrešno shvatiti, ja nemam puno para i ne radi se o tome, ali ja sama pišem pomalo i čitam puno i ovo je šteta za ovakva izdanja, takva cijena. Ovo se više ne štampa ovako, to je rijetkost.

Žena me je gledala i slušala moj monolog, a onda uzvratila:

–    Vjerujem da je neka greška, znate mi imamo jednu djevojčicu koja je kako da ti kažem, malo drugačija (pri tom je prstom pokazivala na mozak) i ona uđe, gleda, ne krade, ne nosi stvari, ništa, nego jednostavno lijepi cijene sa jednih artikala na druge. I mi joj jednostavno ne možemo ništa, ona nije kriva što je takva, ako me razumiješ.

U čudu sam mrdala glavom i ćutila kao zalivena.

–    Sada ću odnijeti knjige iza, do šefa i po kodu unutra ćemo provjeriti cijenu, vraćam se odmah, rekla mi je.

Opet udar toplote u grudi. Nakon iznenađenja što su prejeftine, sad treba da izdržim novo iznenađenje što su možda preskupe i eto, meni nikad ne valja. Čekala sam tu, za pultom i u ruci stiskala novčanik. Ona se, ubrzo, vraćala kroz radnju laganim korakom i kada je došla do mene izgovorila je u jednom dahu:

–    Mi smo provjerili cijenu i ona nije 25 kruna, zaista je greška.

Progutala sam knedlu.

–    A koliko je? Upitah promuko.

–    Šef je rekao da je jako lijepo od tebe što si bila iskrena i da, obzirom da smo mi radnja koja je u državnom konceptu pomaganja socijalno ugroženima, ti sama kažeš cijenu i da daš koliko želiš.

–    Molim? Nemojte molim vas, recite mi koliko košta. Bila sam potpuno izgubjena.

Nikad se nisam znala cjenkati i to prosto nije bilo moj stil, volim određene cijene i ne znam drugačije.

–    Ne, ne, ti si zaista zainteresovana za knjige, ja to vidim i sama odluči koliko ćeš da ostaviš novca za njih.

Stajala sam par sekundi i grozničavo razmišljala. Već sam ih vidjela kako stoje na ulazu u moj novi stan, mali ušuškani dom u potkrovlju koji je još san, ali ostvariće se i kako na stoliću u uzanom hodniku dijele prostor pored visokih snopova kala i orijentalnih ljiljana u visokoj vazni.

–    Ja zaista ne znam, odgovorih iskreno. Eto, i to je užasno malo, ali ako su koštale 50 zajedno, ja ću vam dati 100, neka bude kao duplo.

–    Važi, nasmješila se i ukucala nešto u kasu, dala mi račun i stavila ih u kesu.

      Hvala ti, rijetkost je vidjeti ljude poput tebe, rekla mi je blago.

–    Znate, ja ne znam ovaj jezik koji je unutar knjiga, rekoh skrušeno i najiskrenije.

–    Kako ne znaš, ne razumijem te?

–    Pa, ja sam ovdje 2 godine i ne znam švedski tako dobro.

–    Da li se šališ sa mnom? 2 godine?? Izgledala je začuđeno.

–    Da, dvije. Znate dvije godine – dvije knjige. Slegnula sam ramenima.

Mrdala je glavom u nevjerici,baš kao i ja za cijenu od 50 kruna.

–    Ti si jedna pametna i talentovana djevojka, rekla je i pružila mi kesu. Dođi nam opet, biće mi drago da te vidim.

–    Hoću, hvala puno.

Izašla sam polako u gužvu i nosila u lijevom naramku dvije debele knjige koje sam planirala da čitam, jednog dana.

Za ove dvije godine propustila sam mnogo svega. Ponajviše mi je nedostajalo pozorište, koncerti, kojekakve izložbe sa divnim predavanjima umjetnika koji su se tek probijali i praznina je u meni bila velika. Moja Atina u Vojvodini mnogo me je razmazila, rupu sam osjećala jako u stomaku, kao neki neobjašnjivi grč.

Ljudi su se kretali u mom pravcu, dolazili mi u susret, zapinjali za mene u špicu radnog dana, a ja sam stezala kesu u kojoj je na knjigama stajalo:

Srećna Švedska I

Srećna Švedska II

knjige

Advertisements

8 Comments Add yours

  1. stasha707 says:

    Mila moja D.

    Danas u tvojoj Atini gledam kod uličnog prodavca Jednu Svanovu Ljubav. Očuvana sasvim. 200 dinara. I mislim na Onoga što pisao je.
    200 dinara, druže moj Marsele Pruste. Tol’ko koštaš. Jedno točeno pivo.

    Ne znam, nisam mudra. Zauvek besplatno pisati, a leba od drugog nečega jesti, možda je to rešenje? Ne znam.

    Volim priču ovu. I navijam za tvoje potkrovlje.

  2. Draga S.

    Upravo to! Dragi moj Marsele Pruste! Sve to mi se vrtjelo po glavi u toj radnji velikoj, ispunjenoj svim i svačim.

    Čini mi se da mi trenutno imamo to “rješenje”, ali se nadamo boljim danima. Od izdanja ovih mojih knjiga prošle su 72. godine i još vrijeme bolje nije došlo ni za njih ni za pisca!

    Dok god u točeno preračunati možemo, srećnih zemalja nema, pa nema.

  3. Aleksandra says:

    Samo nastavi da pises ovakve price i dokumentuj ih, pa ces biti sve samo ne zaboravljena!

    1. Hoću A.

      Hvala ti što me čitaš. 🙂

  4. La Nena says:

    Prekojučer ja čitam tvoj blog koji mi je sugerisala prijateljica, i mislim se, što je ovo nešto što ću jako voleti da čitam. Pa te upratih:)
    Ondak vidim da te i Stale voli, vidim njenu fejsbuk fotku gore ispod teksta, al tada još nije bilo njenog komentara.
    Ti ostaviš komentar na mom blogu, juče:)
    A sad skontah da si ti Danka iz Stašine dvadeset devete priče!

    Što volim takve puteve gospodnje:)

    1. Dobrodosla La Neno! Jeste, sve je to tako cudno uvezano, ali treba da znas da je tvoje Hleb i lale ostrvce srece vec danima u mom vrhu posjecenih stranica, zajedno sa Stasinim blogom i jos ponekim. Sad kad smo se nasli, vedro cemo da djelujemo jedni na druge, tako to ide sa nama, kao i sa pricom dvadeset devetom :).

  5. Slava says:

    Dodje mi da se izgubim u knjizari.. Divno. Bas divno.

    1. Hvala Slavo, gubljenje u knjizari uopste nije lose :).

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s