Nešto kao Sara, Sara Kej.

Svaki put kada sam nekuda odlazila iz svoje sobe iznijela bih kofere pred vrata, vratila se, gurnula glavu kroz štokove i nju, onako usnulu, urednu i pomalo tužnu pozdravila sa: „Sobice, vratiću se brzo“. Uvijek, ali uvijek bi mi se oči napunile suzama i u grlu bi me gorko škakiljalo, pa čak i sad dok na to mislim i o tome pišem. A onda bi ona za mnom odbrojavala korake niz drvene stepenice, te je tamo oko tridesetosmog sa sigurnošću znala da je ostavljam.

Priznajem da sam je lagala često. Napuštala sam je i po nekoliko mjeseci, što nikako nije bilo brzo, po obećanju. Napuštala sam je zbog drugih soba, zbog kojekakvih viših ciljeva i ostvarenja, ali nikada, baš nikada nisam mogla da nađem zamjenu za nju. Nisam ni pokušavala, jer je ona sa mnom odrastala, preslušavala raznorazne muzičke kompilacije, šminkala se u popularne tonove i kunjala u kasnim popodnevnim satima, čineći da se u njenom okrilju osjećam sigurno i spokojno. Znala je da osluškuje moje rasploženje i na tome sam joj najzahvalnija. Trpila je svašta, doduše. Djevojačke žurke, porodične proslave, prolivena vina po njenom parketu, tragove voska mirišljavih svijeća na rubovima stolova, grebanje točkića radne stolice i more razglednica, fotografija i slika koje sam u njene zidove ubadala oštrim iglicama. Preživjela je i rat, granatiranje, potpuno uništenje, ali se zajedno sa mnom oporavila i postala snažnija. A kako da zaboravim lupanje vratima nakon rasprava sa roditeljima ili tinejdžerske svađe sa mlađim bratom i sestrom? Onda je simptomatično na red dolazilo bacanje na krevet, grljenje jastuka, okretanje ka istočnom zidu i poneka ljutita slana kap iz očiju. Tada je bila tiha i nije progovarala, a u onim danima kada sam ja bila vedra i radosna, činilo mi se da i ona zajedno sa mnom pleše i veseli se.

I nisam ja bila jedina koja je tako smatrala. Mnoge moje drugarice dijelile su ovu priču sa mnom, objašnjavajući da je svakoj njena soba nešto najposebnije. Simptom djevojačke sobe neobjašnjiv je doduše mnogima koji nisu emotivno vezani za prostore, sitnice i detalje. Ali meni je sve postalo jasno onog popodneva kada mi je mama, sasvim neočekivano priznala da je danima nakon udaje za tatu bila neopisivo tužna zbog svoje, zauvijek napuštene, djevojačke sobe. To se desilo u mojim ranim dvadesetim, kada sam se već privremeno privremeno za Novi Sad. U priči sa njom sam pokušavala da saznam razloge, ali i da shvatim i objasnim sebi tu snažnu vezu – djevojka i soba.

Kako su mi se drugarice počele udavati, tako sam pratila dešavanja između njih i sobnih zaostavština, ušuškanog kraljevstva u kojem su one bile one i u kojima sam ja bila ja. Svaku tu sobu sam voljela, a i one moju. Sloboda i ležernost. Kod Duše smo šarali po ciglastom dimnjaku koji je prolazio kroz centar njene sobe u potkrovlju, koja je bila nekako najviše umjetnička od svih. Kod Sane smo tiho pričali na sestrinskim krevetima, jer se položajem nalazila odmah uz dnevnu sobu i radoznale mame. Kod Ždraleta smo se opijale i uz pucketanje starog Smederevca isprobavale haljine pristigle od strine iz Slovenije. Kod Kikija smo sjedile, u moru sitnica, čekajući da ispod njene šivaće mašine izađu neka nova čudesa, kreacije samo nama poznate. I mogla bih redom tako da nabrajam jednu po jednu sobu, ali ono što se dešavalo nakon tog dana kada su se preseljavale u momačke stanove i kuće, ostalo mi je zauvijek ucrtano u glavi. Ni jedna od njih nije odjednom prenijela stvari iz svojih starih soba u nove domove. Kada sam ih pojedinačno pitala: „Jesi se skroz preselila?“, znale su šta to znači, pa su se samo nekako utišavale, gunđale nešto u bradu i skrivenim pogledima odavale da su one, u stvari, još djevojčice u tijelima odraslih žena. Možda se situacije mijenjaju kako odrastaju i postaju majke, ali drvene kućice sa Zlatibora, školjke iz Zadra, šarene bojice u držačima i slike iz gimnazije ostajale su u unutrašnjostima njihovih soba, čekajući ko zna šta i ko zna koga.

U tom razgovoru sa mamom sam shvatila jedno: Znaću da sam spremna za novi život, nove ljude i novi dom onda kada bez mnogo muke i tuge svojoj sobi budem mogla reći: „Doviđenja sobice“ i znati da je to zauvijek. Možda je to urezano u nas kroz tradiciju, da žene ostavljaju svoje i odlaze kod muževa, a da muževi ostaju tamo gdje jesu. Možda je sebično od mene što smatram da će moja soba zauvijek ostati MOJA, smještena u sjevernom hladu komšijskih borova i pogledom na Unu, nedirnuta, obojena žutim jastucima poredanim po krevetu i globusima na ormaru. Možda nije u redu da me pogađa činjenica da će možda bratova djeca, jednog dana, tu istu sobu okupirati i smatrati je svojim utvrđenjem.

I treba da znate da mnoge sobe nisu ostavljene isključivo zbog momaka, jer bilo je tu i preseljenja, porodičnih razvoda i novih, boljih lokacija. Međutim, iako su mnoge djevojke imale po nekoliko djevojačkih soba, eto, uvijek ima jedna koja se pamti i doživljava kao TA. Bilo da je dijeljena sa sestrom, bakom, bratom ili sa velikim plišanim medom. Ima ta jedna, koja u sebi krije stari koferčić sa likom Sare Key i u njemu Sarin spomenar. U jednoj je puzla od 3000 komada sa slikom japanskog vrta, sa samo jednim komadićem koji nedostaje. U jednoj je kutija u obliku knjige, izrađena od šibica, koju je tata donio iz JNA. U jednu jedna mama često uđe i sjedne na krevet, jer su stvari na istom mjestu, kao da Ona nije otišla.

 Sara_

Advertisements

10 Comments Add yours

  1. Aleksandra says:

    Joooj, kakva zarazna seta i nostalgija izvire iz ovih reci… U mom slucaju ne samo da se ja secam svoje “crvene” sobice, vec je se rado seti i moj verenik – kao nesto nevino i cisto iz proslosti!

    1. Mnogi mi to kazu! Ima tu nesto, ima, sto ni rijecima nisam mogla docarati ni opisati.

  2. Rođendanica says:

    Rodjendanice! Ja sam se danas vratila u svoju sobicu, ali je napuštam za koji dan i znam tačno o čemu pričaš…

    1. A ko drugi, ako ne ti? Kad sam pisala o baki u djevojackoj sobi, sjetila sam se tebe :*

  3. Nevena says:

    Mi smo toliko puno soba promenili da sam se zapitala jel ima koja da je baš u srcu ostala posebna…
    Ima, jedno potkrovlje, ja zadnji razred gimnazije, narandžasta soba i crnobeli poster Partbrejkersa:) Hvala što si me podsetila.

    1. Jao, obožavam potkrovlja i sobe u njima. ❤ Hvala tebi što me čitaš! :*

  4. Milica says:

    Kao da mi uzimas rijeci iz usta , tj. iz duse. Ili bolje receno-da znam pisati , pisala bih kao ti. Pisi Danka , samo pisi…
    Jutros sam te otkrila ,preko Branislave . Cijeli dan te citam i uskoro ce mi ponestati prica.
    Pisi Danka , jer pises i o meni.

    1. Milice, pisem i saljem zagrljaje i saljem veliko HVALA! ❤

  5. Nevena says:

    Mnogo mi je zao sto te ranije nisam otkrila, ali zato idem hronoloskim redom sa citanjem da nesto ne propustim i bolje te upoznam, i ne prestajem da se odusevljavam! Kakvu emociju imas, to je neverovatno! Toliki je naboj u meni posle svakog teksta, da mi dodje da svuda ostavim komentar. Ne umem da docaram odusevljenje! Divna si, Danka!

    1. Nevena,

      otkrila si me i to je bitno. Hvala ti za sve divne rijeci, za podrsku. Znaci mi mnogo ❤

      Divna si, eto!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s