Duša Arhitektonska

Hodala je lagano i na leđima je nosila futrolu, tubu sa hamerima umjesto klasične ženske torbice. Kao ni jedan drugi student, razlikovali su se ti umjetnici od svih ostalih sa kojekakvim sveskicama i rokovnicima. Bilo je u tim skicama neprospavanih noći, propuštenih žurki, roditeljskih ušteđevina, nevoze, talenta, tragova crnog tuša i ljubavi, naravno. Nije mislila da su drugi studenti nešto manje vrijedni od njih sa Arhitekture, ali oni su se, ipak, razlikovali. Imali su oni te svoje kreativne tabore, grupe u kojima su djelovali isključivo na nova stvaranja i međusobne klanove, sa podosta takmičarskog duha. Na periode ih je voljela, pa su je činili nervoznom, ali ipak je znala da je to TO, ono što želi da radi čitav život, da stvara i ostavlja u naslijeđe.

Imala je istu trasu svaki dan pri povratku sa fakulteta. Izbjegavala je bučna mjesta, pretrpane lokale u užoj centralnoj zoni, ali je voljela sve uske i stare uličice koje su njen put ka kući činile dužim i zanimljivijim. Inspirisale su je stare, napuštene fabričke zgrade, kojih je, na žalost, bilo previše. Neizgrađene gradske cjeline, obrasle nemarom i nebrigom.  Željela je da radi na oživljavanju, na udisanju novog duha, novih epoha, usta na usta u korist zdrave zaostavštine. Zagledala je u svaku fasadu, balkone, visoka prozorska okna i razmišljala kako bi ona to restaurirala, pravila nove projekte, crteže i po svome uređivala. Voljela je bijele, lagane zavjese koje su se iz tih starih zgrada, sa prozora neposlušno vijorile, prkosno poručujući da vladaju impoznatnim enterijerima, kakvi se danas više ne grade.

Zbog toga je iz gimnazije, bez ikakvog iskustva i sposobnosti koje se uče i stiču u tim umjetničkim, grafičkim i dizajnerskim školama, autobusom iz malog grada stigla direktno u salu za prijemni. Kada su ljudi oko nje krenuli da na prvi zadatak vade olovke, pružaju ih u vazduh i zagledavaju postavku, škiljeći i praveći njoj nepoznate promjere, udahnula je, izdahnula i krenula da skicira. Svakim potezom puls se ubrzavao i znala je samo da ne smije da zagleda previše okolo, jer bi tako sama sebi bila protivnik. Strah od ostalih, koji su možda bolji i vičniji od nje, izbjegla je neutoljivom željom da bude dio velike, kreativne arhitektonske porodice jednog dana. Nemojte joj zamjeriti, bila je tada na korak do brucoša. Danas je na korak do tridesete, sa petogodišnjom diplomom, tonom hamera i sjajnim iskustvom u većini arhitektonskih programa. I bez posla, zaboravih da kažem.

Ne bih da dužim priču o prošlim poslovima, kvazi šefovima i šeficama, njenim platama od 200-300 evra i njihovim crnim audijima, tetkama kod kojih je prvo morala biti čistačica, pa onda tek pomoćnik za ništa, novopečenim bogatašima kojima se morala smješkati, crtajući zahtjevano ruglo i ljubavnicama vlasnika arhitektonskih biroa, čiji dio nije htjela postati, iz principa i roditeljskog odgoja.

Ona ipak, stvara. Šta da vam kažem? Valjda je to ono umjetničko što je dovelo iz provincije na početak liste primljenih na Arhitekturu te 2003. Ona je takođe, moja inspiracija. Ona ne odustaje, radi sve i svašta, provodi dane za računarom, sa bebom u naramku, ispunjavajući želje kojekakvim Amerikancima kojima prodaje svoju maštu i znanje za par desetina dolara. Ali, dolar po dolar u suštini znače da nema predaje i nema odustajanja. Pljunula je sebi sto puta u facu, želeći da je upisala kojekakve menadžmente i ekonomije, zagledala u svoje podočnjake u ogledalu pitajući se kada se sve završava i kuda putevi vode. Raspredala o smislu života i uvijek, ali uvijek, se vraćala na staro, paleći računar i smišljajući neku novu ideju, koja će jednom biti cijenjena.

Ja eto, nikada nisam imala petlju da upišem arhitekturu i dizajn, a imala sam najveću želju da studiram na FPU i da se sa fakuleteta vraćam uskim i starim uličicama, noseći na leđima srolane hamere. Ipak, život mi se nakezio u lice i rekao: „Dobro, ako si takav slabić, evo ti sad prijatelji koji su ono što si ti željela da postaneš“, a ja sam mu rekla: „Hvala ti, ništa mi ljepše nisi mogao dati“. Jer ja kad razmišljam o Njoj i svima njima, dragima, koji su iz njenog umjetničkog tabora i sa sličnim pričama, koji ponekad vjeruju da su promašili profesiju i skrenuli desno kod Albukerkija, iz mene prirodno izlazi samo sreća što ih imam i vjera da će se sve okrenuti na bolje, na cjenjenije. Nema tu za mene njihovih čekanja na birou, težine svih onih neodgovorenih aplikacija za poslove, gubitaka vjere i razočarenja. Vidim samo njihov talenat, znanje, radove koji o njima govore, nagrade na konkursima, snažne individue, ljude koji nam trebaju, da i iza nas lijepo ostane.

Stvar je, iskreno – prosta. Ta djevojka, sa snažnim obrvama i krupnim očima, još se bori sa vjetrenjačama i iz pete, odnekud, crpi energiju i volju. Malaksa ponekad pred ponedjeljkom, pa jedna drugu vadimo iz blata, stresajući prljavštinu sa misli. I u tim filozofiranjima o izgubljenom smislu i svrsi svega, rekla mi je danas:

Možda, eto, dobiješ takvu dušu pa se mučiš sa njom čitav život, ono kao, tako te zapalo i to je to.

Meni je drago što je mene baš ta Duša zapala, za cijeli život.

 

tube1

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s