Lice i naličje nedjelje

Jedna se djevojka umornim korakom vukla ka drugom kraju grada, gdje su ljudi danas, nedjeljom, šetali, izvodili ljubimce i djecu u prirodu i veselo zamahivali onim štapovima, naginjući se čas u jednu, čas u drugu stranu. Ona je ispod lijeve miške nosila rozu stolicu na bijele tufne, koja se mogla rasklopiti u dva položaja. U desnoj je vukla malu torbicu, ispunjenu jednom knjigom, jednom kiselom vodom sa okusom manga i aloa vera kremom za koljeno. Spremala se na bijeg iz gužve, od ljudi, koji su joj u proteklih 48 sati stvorili pritisak u glavi i uticali na pad energije i raspoloženja.

Našla je jedno mjesto, udaljeno od utabanih staza na obližnjem brdašcetu, poslije kojeg je bila zavezana sajla i zabranjen prolaz.

Divno, pomislila je, ovuda niko neće prolaziti. Lijevom nogom je naglo krenula naprijed i prvo je osjetila bol negdje unutra, u čašici, a potom onaj poznati presjek u stomaku, koji je potvrđivao da bol nije trenutna.

Ok, sada ću da se zavalim, umasiram ovu kremu i biću bolje. Treba samo da se odmaram.

Tu noć je, došavši sa posla u pola 4 ujutru, u jednoj sekundi ipak odlučila da ne ide u Hitnu, već da popije tablete i pokuša da spasi stresa i sebe i ukućane. Robovlasnički sistem na mjestu na kojem radi značio je da u ljetnoj sezoni konobariše po minimalno 12-13h, a po potrebi i više. Da nema pravo na slobodan dan ili pauzu, da jede u letu i da piški kada nema gužve. Vrlo logično i jednostavno. Zadnja dva dana mrzila je i sebe i ljude i rupe koje je trebalo da začepi i vlasnike i goste i sve redom. I tih 18h sati pod užasnim tempom, sa jednim parčetom pice u letu između kuhinje i terase i tu poruku mami iz WC-a u pola 9 naveče.

Legla je i podigla nogavicu sive, pamučne trenerke do bedara. Umasirala je kremu i trgla se od jakog mirisa mente, eukaliptusa, aloje i ko zna čega još. Sve je počelo da žari, ali to tako treba. Otvorila je Julijanu i krenula da čita. Nije je dugo služila koncentracija. Misli su brzo krenule da se razlijevaju po šumi oko nje, po rupicama između krošnji i lišća, iz kojih je svijetlost dolazila direktno na njeno lice. Mislila je na svog psa, na sestrin diplomski na kojem neće prisustvovati, na vazdušni balon sa duginim bojama, koji se kretao na nebu, ka sjeverozapadu, na ljetovanje na Dugom otoku o kojem je maštala, na uredno nalakirane nokte, koje već godinama nema. Mislila je o svim željama, koje je poslije fakulteta imala, na sve produžene vikende sa drugaricama koji se nikada nisu desili, na posao koji nije mogla da dobije u zemlji u kojoj je rođena i na ovaj koji je dobila ovdje i na kojem MORA da bude zahvalna, jer mnogi NEMAJU NI TO. I plus nema pravo da se žali. Kad si već tamo i ne vraćaš se, mora ti biti dobro. Mislila je o kursu keramike na koji je nisu primili, na školu jahanja za koju nije imala para, na članke sa kojima uveliko kasni i na generalni, gubitak volje i vjere. Spavalo joj se, pa je skinula majicu i ostala u gornjem dijelu kupaćeg, ne bi li uhvatila malo boje. Sjeverni zraci bili su blaži, ali je vjetar bio oštriji. Prenula se kada je čula čudna rzanja i ispred sebe ugledala spuštenu sajlu i djevojku koja je između dva konja, bijelog i smeđeg, šetala lagano, zagledajući u nju, smještenu na stolici.

Ah kako su samo lijepi, skoro da je naglas izgovorila.

Kako je njena nedjelja divna, ona sa konjima šeta, pomislila je dok je njihova pojava polako zalazila za putić opkoljen visokim rastinjem.

…………………………

Već je šest nedjelja bila na bolovanju i dok se vraćala kući sa terapije, pomišljala je da je možda vrijeme da promjeni hobi i da se bavi nečim manje opasnim i izazovnim. Kroćenje divljih i malo neposlušnijih konja, kako su to u njenoj štali znali da kažu, uzelo je maha. Od trenutka kada je Žueze stao na njenu nogu zadnjim, desnim kopitom i svom snagom se propeo u vis, osjećala je da polako gubi volju da iznova stiče povjerenje i da radi sa njm. Možda bi mogla da počne sa volontiranjem u Mikedali i da bude instruktor jahanja, a da ovo, malo energičnije i strastvenije stvorenje prepusti nekome ko je prepun elana, onakvog kakvog je i ona posjedovala prije 4 godine.

Ipak, svi su joj nedostajali. I sumrak i svitanje sa njima, Sopota i Amaretto, Gubben i Amalia, radeći u parovima sa njima, imala je osjećaj da ih zbližava međusobno i da ih zbližava sa sobom. To je u stvari bilo ono što je najviše inspirisalo. Da postanu drugari i da zavole njen dodir.

Ušla je u kuću i viknula – nije bilo nikoga. Danas je, nakon par nedjelja, prvi dan obula zatvorene cipele, pa se polako spustila da razveže pertle i osjetila je pri tom svu težinu turobne nedjelje, osjećajući se da ne zna kud bi prije. Zazvonio je fiksni, na koji je odlučila da se ne javi. Potom je zazvonio mobilni. Zovu je iz marketinga. Odlučila je da se ne javi. Bila je tamo do 11h jutros, i cijele sedmice, uprkos bolovima i bolovanju i neće cijeli dan podrediti njima. Neka se snalaze! Dan kada se zatvara nedjelja sporta u gradu značio je da se sav pritisak negdje mora ispoljiti to najčešće na nju,  koja uvijek može i uvijek je dostupna. Mogla se odreći slobodnog vremena, zapostavljati lični život zbog posla, imati slobodan dan – ponedjeljak, i kada svi njeni prijatelji rade, a onda kada su oni slobodni, ona radi, ali dosta je. Gubila je na vedrini, odavno nije čitala, nije kuvala, a i pokretljivost u nozi se vraćala mnogo sporije nego što je očekivala. Za nju, preaktivnu, bila je to najveća kazna. Nije mogla da vozi biciklo ni auto, nije mogla da hoda kako treba, nije mogla da jaše. Dakle, nije mogla ništa.

Ljuta sam! O kako sam ljuta! Pomislila je dok je u glavi kovala plan kako da nedjelja ne propadne skroz. Znala je da je već na putu do kuće, prešutno u sebi donijela odluku da će danas otići da posjeti svoje drugare. Mora! Nedostaju joj. Njihov miris i dlaka, čak i muve koje oko njih letaju i dosađuju. Sve joj je nedostajalo. Nazvala je Anu. Ana se nije javila. Nazvala je Saru. Sara se javila i rekla da su otišli na jezero malo sjevernije. Mislili su da je na nedjelji sporta cijeli dan, pa je nisu zvali. Ok, pomislila je u sebi. Oni su sigurno na poljani. Nazvala je taksi i čekala da njen kvart i blokovi zgrada ostanu u sjeni Brda i livade pored. Sjela je na zadnje sjedište i ispred nje su promicale slike ljudi koji šetaju, djece na rolerima, momaka koji voze skejtborde, žena sa kolicima, parova sa sladoledom. Taksi je dovezao do samog ulaza na ranč, a onda je pažljivo iskoračila i osjetila dobro poznat miris. Blizu su. Tu je, na svome.

Skinula je garderobu i obukla tamno plavu unformu, prilično prljavu i dlakavu. U njoj se osjećala najbolje. Žueze i Morina stajali su jedno do drugog i mlatili repovima, prepoznala ih je iz daljine. Mike je zagrlio i rekao da su ostali na stazama, a njih dvoje čekaju red. Osjećala se pretužno. Čekaju, jer ona nije tu. Fali im ljudi koji će da rade sa njima.

Evo me, tu sam, skoro da im je dovikivala.

Žueze joj je gurnuo glavu pod grudi i poželio dobrodošlicu. Kao da je rekao izvini.

Ne, neću te jahati danas, priznala mu je, gladeći grivu. Samo ćemo šetati. Uzela je njegovo, a potom i njeno uzde i lagano stala između njih.

Vrijeme je da šetamo, predugo nismo. Pomilovala ih je i krenula pažljivo, zagledajući u položaj svojih nogu u odnosu na njihove. Zastala je da skine sajlu i da polako krenu stazom, laganim kasom. Morina je počela da raguje prva, a potom i Žueze. Okrenula se oko sebe, tražeći nekoga nepoznatog i vidjela djevojku, kako kunja na tufnastoj stolici, sa knjigom na stomaku.

Nasmješila se u sebi, pomislivši na to koliko ih dobro poznaje. Polako, rekla im je, poooolako. Dobri moji!

Dok su sve troje zbunjeno gledali u djevojku koja se upravo budila, preplašena njihovim prisustvom, djevojka između konja je pomislila kako je samo lijepo kada imaš vremena da sam dođeš negdje, čitaš i ne misliš ni na šta. Kada te ne boli stopalo i kada možeš da jašeš.

Kako je njena nedjelja divna, pomislila je dok je njihova pojava polako zalazila za putić opkoljen visokim rastinjem.

 oni

Advertisements

4 Comments Add yours

  1. stasha707 says:

    Kako često mislimo da drugima je divno. A ono… Da ne lajem.

    Ljubav i zagrljaj za tebe.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s