O ljetu

Bilo je skoro pet popodne kada sam se autom ”spuštala“ niz ravnicu Futoškog puta, pa Futoškom, sve do Jevrejske, a onda desno skrenula na Bulevar Mihajla Pupina i polako se popela na Most. Mogla sam i da izbjegnem gužvu na Bulevaru, ali nisam, namjerno nisam. Sa CD plejera čuli su se Kings of Leon, moj prozor je bio poluotvoren, a na suvozačevom mjestu se nalazila mala termos šolja, mini paketić umotan u alu-foliju i termos posuda veličine male šerpe. To jutro je bilo užurbano, ali veselo, a kada je julsko popodne krenulo da preuzima dan, odlučila sam da uradim ono što nikada nisam – da pokušam da vratim stari osjećaj ljeta.

……………

Pozdravila sam teta Jelu, koja je okopavala svoje cvijeće, pitala je za zdravlje i ušla u dvorište. Kada sam otključala kuću, mirisalo je na svježe oprane zavjese i uz osmijeh sam ciljano otišla do kuhinje, otvorila zamrzivač i izvadila pakovanje sa dva klipa domaćih kukuruza, na kojem je maminim rukopisom stajalo „Za kuhanje, dok ne stignu svježi“. Nasmješila sam se i otvorila gornju hladnu ladicu, pronašla kesicu višanja, gdje je stajalo „Teta Dragicine višnje“. Još samo čaj i spremna sam. Na tamno zelenoj kesici pisalo je „Srce Afrike“ i kao specijalni poklon od kume Inspiracije, koristila sam ga rijetko i u posebnim prilikama. Kukuruzi i višnje su se odmrzavali, izvadila sam jučerašnje kore za pitu iz frižidera i izašla na balkon. Teta Jela je već bila unutra u kući, a iz njihovog kupatila čula sam veselu vrisku njene unuke Ane, dok se kupala uz njenu asistenciju sa žutim gumenim patkicama. Ulica je bila mirna i žmirila sam na stolici, dok se u glavi plan za popodne kovao sam.

Dok sam zaključavala vrata, iza mene je ostajao miris kuvanih marelica iz čaja, spakovanog u šolju „za ponijeti“.

……………

Kada sam se smjestila u ušuškani dio Tvrđave, ispod su, šireći se Štrosmajerovom, Beogradskom i svuda naokolo, u moj vidokrug, jedan po jedan, ulazili stari krovovi, nizali se jedan na drugi, stvarajući u meni priče bez kraja. Otvorila sam termos bocu, izvukla jedan klip i zagrizla kuvani kukuruz, dobro osoljen. Gledala sam u Dunav, u stari grad i ljude koji su izgledali kao mravi oko mravinjaka, rasutog dječijom rukom.

Zamišljala sam tada da je jedan od tih starih stanova u potrkovlju moj, da ga sređujem i biram tapete u nekoj zagasitoj boji. Pa onda sve to „razbijam“ sofom u tirkiznim tonovima, žutom drvenom stolicom i mnoštvom slika, sa najrazličitijim ramovima. Moj pas je kunjao pored vrata, čekajući kada ćemo u šetnju, a Njegove patike bile su u trenutnom vlasništvu mace, čije je ime u prevodu sa perzijskog značilo Pamuk. Sve je bilo ušuškano i ljetnje.

To toplo popodne, ali i sva druga slična njemu vraćala su me u djetinjstvo provedeno na obali Une, u mom porodičnom dvorištu. Tu smo u večerima obojenim raspustom i zalazećim, narandžastim zracima spremne, sa teglicama, čekale prvi mrak i prve svice. U to vrijeme ih je bilo posvuda. Žmirkali su ponajviše u uglu dvorišta, do komšinice Kate i njenog žbuna divljih ruža, u ciklama tonovima. Onda su se kretali ka stubu ulične sijalice i sa obje strane drvene ograde. Rada Čokolada i ja smo veselo čekale da rojevi budu sve svjetliji, a mama je sa terase prijetila da ih ne smijemo zatvarati, jer su oni „živi samo na slobodi“. I tako smo, šćućurene jedna uz drugu, u zasjedi, čekale da se oni pojave, da nam osvijetle oči i da im se približimo dovoljno blizu, a da se plava svjetlost ne ugasi. Pružale smo šake i pokušavali da ih uhvatimo, kako bi i mi kao neki drugari iz ulice imali neonsku ruku. Tada nismo znale šta je to „neon“, ali nam nikada i nije pošlo za rukom da saznamo.

Ali baš kao i u svim provincijskim gradovima, koji ljeti žive a zimi preživljavaju, tako su i u moj rodni, ljeti stizali ringišpil, „autići“, „balerina“, a put do centra bio je dugačak 300m kejom, pa još stotinjak metara do „korza“. I nekako se taj miris koji se tada stvarao, a bio je kombinacija punog malog grada, vreve, ljepljivog, slatkog sladoleda, pečenih korneta i slanih kokica ispred „Fortune“, spuštao tokom Une, do nas i opominjao da je vrijeme da se krene „u grad“. Baš taj miris, potpuno neobjašnjiv, obilježio je svako moje ljeto, a pogotovo ona u kojima ga nije bilo. Onda smo se brzinski spremale i čekale naše, da u lakiranim cipelicama, korak po korak u šetnji ispred njih odemo na „dvije kugle u kornetu“. Kako sam bivala starija, tako je i taj miris iščezavao, samo je strast prema sladoledu, čini mi se, bivala sve snažnija. Nisam sigurna, ali valjda su tom mirisu ta dječija nevinost, neopterećenost i sloboda davale krila i mogućnost da se u svakom trenutku nađe bilo gdje, u svakom zavlačku i ulici.

I sada sam ga ja bespomoćno tražila. Znala sam da dok se ne pojavi, neće biti ni pravog ljeta ni poznate slobode u grudima. Pita od višanja, moja, nije se naravno mogla porediti sa maminom, ali šta su prsti ulijepljeni štaub šećerom znali o tome? Gozba samo za mene, usamljene u tom djeliću Tvrđave, prolazila je brzo. Svjetla na mostu postajala su snažnija, a graja glasnija. O Radi Čokoladi, ostale su samo priče i sjećanja. Možda je i to razlog što stvari nisam isto osjećala. Nedostajali su mi ljetni vašari sa njom, lilanje u vrijeme Petrovdana, šake pune komšijskih višanja i krovovi koje smo posmatrale sa potkrovlja moje kuće.

I otud ja sada ovdje. Da postignem unutrašnji dogovor sa ljetom i sa njom da mi vrate malo onog mira i spokoja, šašavila i energije. Dok sam brojala osvjetljene prozore, zazvonio je telefon:

Hej, šta radiš?

Ništa, evo me na Tvrđavi, došla da prošetam. (Slagah, da me ne ispituju i ne brinu.)

Ej, hoćemo na perec i pivo? Sad sam došla sa posla, grad je pun, a kod Spensa, tamo kod terena, stigli autići, hej!

Stvarno? Može, biću u gradu za desetak minuta, odgovara?!

Ajde za 15, samo da se presvučem.

Ajde, važi, čekam te kod Zare.

Ajde, ljub.

Pokupila sam ostatke svoje pokretne kuhinje i krenula do auta, uparkiranog u podnožju. Odlučih da ga preparkiram, kako bi mi u povratku kući bio bliže. Masa ljudi se kretala i ka Tvrđavi i ka centru: djeca sa balonima, očevi sa klincima na vratovima, parovi, biciklisti. Vjetar je bio blag, pravi ljetni, grlio je Dunav sa obje strane. Otvorila sam oba prozora, da izbacim vrućinu. Kada sam prelazila most, vjetar je snažno pirio kroz prozore. Negdje kod sredine, kako je centar bivao bliži, a ta čudna energija ljeta i grada snažnija, meni je u grudima počelo da titra.

Lijevu sam ruku ispružila kroz prozor, izbacila glavu i udisala. Disala sam kao dijete koje je u zasjedi čekalo plavo-žutu svjetlost i majčin zvuk štiklica za večernju šetnju.

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. Vesna says:

    Ajme ni majka mi tako lijepo ime nije dala ヽ(^。^)ノ
    Lijepo mi pišeš, ali previše sjete, previše nostalgije, moram da bježim od toga, kumo, da bježim prema naprijed, uvijek dalje… jedva cekam vidjeti kakvu će notu imati tvoji tekstovi s neke nove geografske sirine i duzine!

    1. Ehhh kumo, it’s just me. Mozda zato novih tekstova i nema ;)?!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s