Šta će biti s nama?

Kada sam se probudila jutro mi je mirisalo na prepečeni hljeb i džem od narandže, na altan koji je imao pogled ka zatvorenom dijelu dvorišta, na vjetar i miris bijele pamučne pidžame. Probudila sam se u maloj sobi u potkrovlju i jasno je bilo da je to samo moja želja, daleka od realnosti. Sat na katedrali otkucao je 9 sati i mirnu nedjelju baš ništa sem snažnog zvona nije remetilo.

Prešla sam prstom preko ekrana, pregledala mejlove, fejsbuk, provjerila instagram, vajber i u jednom trenutku željela sam da bacim telefon kroz otvoren prozor. Što sam više radila sa ljudima i bila uposlenija, to sam manje željela da ih srećem. Pogotovo ne nedjeljom, koja je, na svu sreću, bila slobodan dan. Tu neku naviku da provjerim gdje su moji ljudi, šta rade, gdje su sinoć bili i šta su o tome napisali, počela sam sve više da prezirem. Znate, nisam ja neka djevojka vična tehnologiji, slaba sam sa tim svim novim, stranim izrazima na koje nailazim, a koje sve manje razumijem. Za kupovinu bilo čega što nije pamučno ili krušasto, savjetujem bližnje koji su uvijek u toku i sve znaju. I nikada mi neće biti jasno kako stižu i kako im to za rukom polazi.

Evo, neki dan sam (po stoti put) željela da se bolje izorganizujem pa sam skinula aplikaciju (po stoti put) za neki kao online notes, jer mi je bio zanimljiv lik slonića na zelenoj podlozi. Kada sam zašla u tajne hodnike virtuelnog dnevnika, zavrtilo mi se u glavi od poruka koje su sa svake strane iskakale. Sinhronizuj ovo, popuni ono, daj pristup fotografijama, daj mejl adresu, potvrdi mejl adresu, upisi lokaciju, unesi broj telefona, priloži krvnu sliku ne stariju od 3 mjeseca. Strašnu fobiju osjećam od tih stvari i nekako sam automatski obrisala slona i otvorila svoj teget plavi rokovnik, koji sam dobila od Igca. Iscrtala sam datum, obojila ga u tri nijanse. Napisala: OBAVEZE, HITNO i UŽIVANJE. Pod obaveze sam stavila sve datume u narednoj sedmici koji su važni, pod hitno stavila sve za posao što čeka, a pod uživanje ispisala kome želim da kupim poklon, kome da pošaljem razlgednicu, šta da obiđem za vrijeme odmora.

Osjećala sam se pomalo tupavo i glupavo, jer eto, svijet napreduje, sve te nekako tjera ka tome da budeš u toku, a ja još ne mogu bez rokovika i olovke, ali tako je. Još pamtim sve važne rođendane, ne trebaju mi alarmi ni socijalne mreže, a za one za koje mi eventualno trebaju, ti prosto nisu ni važni. Neki dan sam jedan rođendan zaboravila, koji je nekada, eto kao, bio važan, a onda kada je prošlo skoro nekoliko dana, stigla mi je poruka duboko iznutra da ako sam ga već zaboravila, više mi i nije važan. I to ni jedan virtuelni rokovnik ne može da mi javi. Daleko od toga da sam protiv tehnologije, ali ima puno toga što bih mogla da vam ispričam, ali moglo bi se desiti i da me neko možda pogrešno shvati.

Moje nedjelje obično su bile energične. Budio bi me miris mamine krompiruše ili lupanje vrata porodičnog auta. Kao tornado silazila bih niz stepenice, virila kroz staklena vrata rerne i čekala zlatno-bakarnu boju. Tata bi ušetao sa kesama, dnevnim novinama, ilustrovanim ukrštenicama za mamu, svježim voćem i osmjehom. I onda su počinjale priče, planirali smo za minut-dva gdje ćemo ići i šta ćemo raditi. Čekali smo da se razbude sestra i brat, pa bi onda njih dvoje mrzovoljni oko pola 11 gunđali kako su već nešto dogovorili. Tata je već u terenska kola stavio ručni frižider sa ledenim čajem i kornetima, mama je rezala svježi kolač u plastičnu „taperver“ posudu i eto, za televizor, internete i kojekakve  površnosti nisam željela da znam. Nisu mi ni trebali. Fiksni telefon je bio zakon, a svi su mi bili tu, na pet minuta. Danas su mi svi na pet minuta, ali preko Skajpa, kada ugovaramo „kafe“ i prepričavamo vrijeme od zadnjeg „susreta“. I ne, ne mogu se na internet ljutiti, ali ljutim se, eto, na sebe, što sam birala da jedan period živim inkognito, svjesna prednosti koje će možda doći, ali ni približno svjesna gubitaka koji će se desiti. Tako sam prestala gledati TV, prestala sam čitati novine i pratiti dešavanja, prestala ići u pozorište i na koncerte. I ni tim se ne ponosim, ali tako je. Postala sam preosjetljiva. Danima budem tužna zbog djece koja su bolesna, a koja ne mogu na liječenje, pa plačem zbog životinja koje pojedinci zlostavljaju, a zakon štiti, nerviram se zbog plitkosti najgledanijih serija, zbog skakanja kroz prozore, zbog svega i svačega i teško sebe smirujem. I jednostavno sam prestala. Nisam ništa pametnija ni bolja od onih što gledaju, ali svjesna sam i dobrih i loših strana i tako sam izabrala. Evo, sutra da treba da upisujem neki fakultet ponovo, znate kada bih položila onaj test opšte informisanosti? Nikada, pa čak ni u snu. Ali meni je ovako ljepše. Imam par tih domaćih blogova koje pratim, par stranih koje čitam kad imam vremena, imam svoje novine za koje pišem o lijepim i praktičnim stvarima i sav taj paradoks između jednog od mojih poslova i ličnih odluka čini moje dane neshvatljivim za mnoge poznanike. Nazivaju me „čudakinjom“, govore da živim u svom svijetu (ali sa onim lošim prizvukom, znate), pričaju da sam nerealna, da maštam i živim u oblacima, a od neki dan sam postala i „neženstvena“. Valjda jer se za posao u restoranu ne šminkam i ne nosim uske helanke, pa je moj „šef“ sa par mladih momaka glasno prokomenatrisao „kako sam čudna i nemam ništa ženstveno na sebi“. Bilo je već pola tri ujutru i ja sam ga samo upitala od koliko sutra radim, okrenula se i otišla. Ostavila sam njima svu tu negativnu energiju da sa njom borave, spavaju i bude se, a ovu svoju, koju se trudim da održim zdravom, ponijela sam sa sobom u mrak, ka putu kući.

Osjećala sam da gdje god da krenem – lupim o zid. Ne zid, stijenu. Imala sam pokušaj da jednu nedjelju odem na dječiju predstavu i onda me nakon sat i po vremena slušanja priče na ovom novom, stranom jeziku, zaboljela glava, jer sam bila toliko usredsređena da sve razumijem, da pohvatam koji novi sinonim, koju novu riječ, da što više upamtim. Tada sam na pauzi shvatila da je uživanje negdje jako daleko iza mene, da sam ja ovdje više došla „poslom“ nego razonodom, pokupila se i otišla. I sada čekam kada ću „kući“ pa da sa curama ugovorim neku predstavu u SNP-u i da odemo na neku super svirku, praćenu točenim pivom i starkama.

Sve u svemu, sve se nekako više osamljujem. Sve mi više prija mjesto za odmor bez mnogo ljudi, mjesta za kafe bez mnogo gužve, nedjelje koje su lake i vesele, negdje u prirodi, baš kao nekada. Ove, sa bijelim ajfonom u ruci i danima ranije isplaniranim rasporedima ne liče na mene i ne prijaju. I zato treba još samo malo da izdržim, pa da se sve promijeni. Ubjeđuju me da ovdje nema „takvog života“ o kakvom ja sanjam, a ja im kažem da ovdje ima svega ako čovjek to sam izabere i tako odluči. I ako ima sa kim, naravno. I ne samo ovdje, posvuda gdje ima mašte i dobrih ljudi i pozitivnih misli. Time se okružujem i tako preživim dan. Ipak, ne mogu a da u ovoj maloj priči ne pomenem moju drugaricu Kutiju. Ona vam je, znate, čak i osjetljivija od mene. Dok smo studirale, njena glavna upitna rečenica bila je: „Šta će biti s nama?“. I onda bi nas, ostalih devet, umiralo od smijeha, znajući da je ona tim pitanjem obuhvatila i sutuaciju u zemlji i neizvjesnu budućnost i emotivne probleme. A ona je to izgovarala onim svojim najslađim, sitnim glasićem, unoseći u nas neki iskreni nemir, koji smo znali da će stići kad tad, a od kojeg smo bježali glavom bez obzira.

Sad sam vam ja ovo sve uljepšala, pojma nemam da li ste me išta razumjeli, da li ste uspjeli da shvatite ko sam i šta sam, onako unutra, kad se zaviri. Jednostavno, i dalje tražim balans između starog i modernog, ljudi kupuju digitalne muzičke uređaje, a ja neki dan naiđoh na gramofonske ploče, polovne i ne mogoh da im odolim. Gramofon nemam, ali u potrazi sam. O njemu možda, u nekoj novoj priči.

Eto, zbog svega ovoga me nije bilo, ali tu sam ja, ako me čitate.

photo (1)

 PS. I ako neko shvata krajnju poentu onih tarabica # (hashtag) po internetu, molim vas neka mi javi. Ali, molim vas – KRAJNJU POENTU.

Advertisements

8 Comments Add yours

  1. Rođendanica says:

    Nismo džaba rođendnice! I ja se nekad pitam što je tehnologija postala toliko komplikovana, i gde su naši jednostavni životi!
    a za ovo tvoje pitanje # nemam odgovor, ni blizu…
    Imam samo jedan veliki zagrljaj i poljubac iz Beča! :*

    1. I ja grlim tebe i samo da znas da tvoj rodjendan NIKADA necu da zaboravim ❤ :*

  2. Aleksandra says:

    Ni ja se ne razumem puno u hashtagove, pa ne bih mogla puno da ti pomognem na tom polju. Ali, mogu ti reci da te podrzavam u tom opiranju onim upotrebama tehnologije koje ti ne trebaju. A takodje da te razumem i u tim nostalgicnim osecanjima koja izviru iz svakog tvog redka. Pretpostavljam da imas neki cilj koji trebas da ispunis dok si sa one strane grane. To znaci u situacijama u kojima ti nedostaje sve ono sto si ostavila iza sebe, i cini da vreme brze prolazi…

    1. Hvala na podrsci Aleksandra. Da, imam neki cilj u koji ni sama nisam sasvim sigurna, ali cudno je koliko ti neke stvari postanu bitne i obrnuto. Ali zato imam ovaj mali prostor, gdje kazem sta mislim i mozda nekom stvorenju, slicnom sebi, pomognem da pregura jedan dan, bilo gdje da je. To je najljepsi dio.

  3. Nevena says:

    Jedna od mojih najomiljenijih osoba na celom svetu živi u Hong Kongu. Njegova priča, do nedavno, je strašno ličila na tvoju. Svaka godina se svodila na mesec dana u Novom Sadu. Na tih malih mesec dana koji treba da te drže cele godine. I tako x9. Meni je to uvek tako teško i tužno bilo i patila sam sa njm kroz sve martovske i novembarske krize. Al, eto, jednog dana, pre 2 meseca, on je svoju odluku da ode odavde konačno prihvatio:)
    On ima gramofon, i bubnjeve i dve gitare i nekako mi se čini da biste baš bili dobri prijatelji. Zbog svega:)

    P.S. Nadam se da kad dođeš, da ćeš imati malo vremena za jednu kaficu. Bilo bi tako divno upoznati te!

    1. Nevena says:

      I da, taj hash tag staviš na instagram uz fotku i onda ljudi koji pretražuju Instagram dođu do tvoje foke, pa udare ono srce da vole tvoju fotku. I ja ne kontam baš to pa sam počela da to koristim da skratim rečenice (to sam videla od Iva did it;))

      1. A Iva od Iskre naucila :))

    2. Bas sam se raspilavila. Tacno znam kako mu je, samo ja sam tu malo krace, tek dvije godine. Ali bas se jaaako trudim da sve sredim, o tome cemo na kafici. Obecavam, cim budem dolazila za Srbiju. ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s