Kafa i suze

Djevojka se užurbano kretala ka sjevernom dijelu grada, gdje je koncentracija ljudi uvijek najveća. Željeznička stanica, mjesto gdje se ljudi sreću, rastaju, grle, žele jedni drugima srećan put i mašu,  gdje odlaze bez pozdrava i spušenih glava koračaju nazad ka novim životima. Torba na ramenu bila je oteška. Kapi za nos, novčanik, telefon i ključevi, inostrani magazin o uređenju enterijera, bijela plastična kesa u kojoj su bile upakovane papuče za posao i paket papirnih maramica.

Trebaš doći tamo na vrijeme, malo ranije, da vide da ti je stalo do posla.

Kako izgledam? Jel mi kosa uredna?

Gura oba kažiprsta u oba unutrašnja ugla očiju i vadi nevidljive krmelje.

Podiže prste lijeve ruke i zagleda u nokte.

Razmišlja o crnim čarapama. Zgadile su joj se crne čarape, jer one znače radne papuče, a radne papuče znače posao koji ne voli. I prestala je da ih nosi, sem na posao. Sad po kući nosi uglavnom bijele i šarene, sa tufnama. Na nogama ima crne čarape sa crvenom linijom ispod prstiju. Nada se da neće biti problem što se kroz papuče ta crvena crta ističe.

Gužva je ogromna i iz daljine vidi natpis lokala koji traži. Malo joj trnu noge, ali nabacuje osmijeh i ulazi hrabro. Prilazi za šank. Dvije djevojke u trku rade unutar bara.

Ovako ću i ja.

–          Zdravo, ja bih trebala da razgovaram sa Teresom.

–          Ona nije tu, u kancelariji je, jel imaš zakazano?

–          Da, danas sam tu na probnom radu od 12-15h.

–          Sad ću da je pozovem, ti slobodno sjedi.

–          Hvala.

O koja gužva!

Kolona na kasi ne prestaje. Ljudi kupuju kafe, kolačiće, sendviče, gotove salate, sokove, vodu. Milion vrsta kafa. Spretne djevojke u šanku svakih par sekundi viknu naziv nekog napitka i mušterija koja već čeka prilazi i uzima svoju porudžbinu. Djevojka već davno poznati stres može skoro da napipa. Skupio joj se u ustima, pa joj se gorko nešto spušta niz grlo. Muka joj je. Malo je i gladna.

–          Jesi ti danas ovdje na probnom?

–          Jesam.

–          Zdravo, ja sam Teresa. Idemo odmah u kancelariju, a uz to i da se presvučeš.

Teresa ljubazno pita djevojku o tome kako se osjeća i kako je inače. Djevojka laže da je dobro i da je sve ok. Djevojka ima temperaturu i curi joj nos i nije baš pri čistoj svijesti. Silaze u podrum kružnim bijelim protupožarnim stepenicama. Ima ih 29. Neko je skoro ribao pod. Osjeti se jak miris vlage pomiješan sa deterdžentom. Dolje je ventilacija loša i zagušljivo je. Teresa se šali kako je ovo njihov bunker, ali kako je ipak OK, jer imaju svoj dio za osoblje. Iz jednih vrata u druge: kodovi, ključevi, senzori, kartice. Djevojka ima osjećaj da će se iza ovog željeza, prepreka i vrata pojaviti bankarski sef u vidu čitave sobe. Otvaraju se zadnja vrata i unutra je sobica u kojoj je betonski pod, kompjuter i dvije stolice smještene u prostor 1×1 metar. Bez prozora, logično. Preko puta su otvorena vrata presvlačionice. Sve smrdi na znojave čarape. Teresa se izvinjava djevojci jer nema čistu košulju ni pregaču za nju. A inače treba da bude baš čista. Djevojka razmišlja o pregibima već nošene košulje koji se nalaze ispod pazuha. Razmišlja ko se na tom istom mjestu već znojio i sa čijim će se to znojem kroz koji minut spojiti njen. Muka joj je, pa se fokusira na dobar izgovor stranog jezika.

Teresa djevojci objašnjava sistem po kojem se na radnom mjestu funkcioniše, dok po dvije stepenice grabi pred sobom na putu ka vazduhu i svjetlosti. Djevojka čuje svaku treću riječ i glasno viče DA, DA, u znaku razumijevanja. Dobila je bedž na kojem umjesto njenog imena stoji ”nova na poslu” i Teresa je stavlja direktno na kasu.

–          Ovdje ti je ovaj meni, ovdje su ti hladna pića, ovdje su frapei, ovdje kafe, ovdje sendviči i salate.

Starija gospođa prilazi šanku. Teresa počinje:

–          Dobar dan, izvolite. Veliki ili mali latte? Sjedite ovdje ili nosite sa sobom? Aha, želite li nešto jači latte danas? 5 kruna. Želite li neki kolač?

Završava usluživanje koje je trajalao 20 sekundi, gura djevojci koja pravi kafe veliku šolju za latte. I gura mene da preuzimam gospodina sa šeširom i perom zadjenutim sa strane.

Možeš ti to! Osmijeh! Ajde, radila si na kasi, nemaš šta da se treseš.

–          Dobar dan, izvolite.

________________________________

Produženi makijato, dupli espreso sa hladnim mlijekom, bageta sa avoadom, lososom i krem sirom, čokoladni kolačić sa karamelom, zgrada plavog fakulteta u Novom Sadu, mafin od mrkve sa slatkom vanilijom, mala topla čokolada sa šlagom, zagrljaji kod Zare, veliki kapućino od lješnjaka sa ekstra jakom pjenom. Kartica, keš, studentski popust, doručak sa mamom u dvorištu, Espresso kartica, dopunjavanja kartica, pogrešno pritisnut kod, profesorica italijanskog, manjak gvozdenih od jedne krune, smrad izgorijelog papira za podgrijavanje sendviča, kofer ispred aerodroma, puknuta ručka od pune šolje vruće chai latte, crvena linija na čarapi koju djevojka primjećuje kada se sagne da otvori frižider sa sendvičima, dva Engleza sa psom u naramku, mrzovoljna djevojka predivnih crta lica, dvije studentkinje sa Balkana sa ruksacima na leđima, stari bračni par koji pije običnu crnu kafu i kifle sa cimetom, tri djevojke koje rade u baru tri puta brže, život.

Teresa povlači djevojku u stranu, kaže joj da je ”bila jako dobra” i da je vrijeme da malo popričaju. Djevojka ne bi da priča. Djevojka bi da ide kući. Ima do kuće još dosta. Ima dogovorenu kafu i obećanu kupovinu. Ima odlazak na trenutni posao koji radi. Djevojka osjeća da nije trenutak da razmišlja. Osjeća da joj suze nadolaze jer ne smatra da je dala najbolje od sebe. Strah je da će Teresa reći da više ne dolazi. Možda je bolje da je smrknuto gledaju na kasi.

–          Dakle, bila si jako dobra. Pauza. Smatram da imaš mnogo potencijala i ovo je samo jedan dio posla koji ćeš možda raditi. Ima tu i marketinga i menadžmenta, znaš ovo je firma u kojoj se može mnogo napredovati.

Djevojka posmatra Teresu i iako snažno napreže uši,  vidi samo kako se njena usta otvaraju, kako Teresa pomiče pramen kose sa lica, kako Teresa sjedi u ”kancelariji” od metra kvadratnog i pominje marketing i napredovanje. Teresa ćutke gleda u djevojku.

–          Jesi dobro? Jao, izvini, znam da ti je bilo naporno i gužva, ovo je inače ništa kako mi inače imamo posla, zato sam te ubacila u ovo vrijeme. Nisam te ni pitala hoćeš li kafu? Ili nešto?

–          Ne, hvala, ne pijem. Čašu vode.

–          O da, naravno, izvini, skroz sam zaboravila da te ponudim.

Teresa je potom nestala na par sekundi, a djevojka je osjetila kako je sve steže po tijelu i kako je oči odaju. Zaplakaće.

Ne sad! Ne sad, izdrži još malo. Budi hrabra, ovo si htjela, ovo je još jedna stepenica ka tvom cilju. Nekad moraš progutati svašta da ugledaš ostvarenja. Smiri se. Diši. Hoću da izađem odavde. Maramice. Torba visi ispod jakne iza njenih leđa.

Teresa unosi plastičnu čašu sa vodom i ledom.

–          Evo izvoli. Izvini još jednom.

–          U redu je, samo sam malo žedna.

–          Eto, dakle to je to, nego reci mi, imaš li pitanja, šta te zanima?

Muk. Djevojka gleda u Teresu, ali ne progovara.

Šta je sa slobodnim danima, kakvo vam je radno vrijeme,kako funkcioniše godišnji, kakva je satnica, koliko ću dobiti sati sedmično, kako ću se uhodati…?

–          Ne, nemam.

–          Ni jedno??!

Zaplakaću. Samo da ne kapne na obraz. Uzmi vodu, podigni glavu.

–          Izvini, malo sam prehlađena.

–          Ma u redu je.

____________________________________

Brzi pozdravi, dogovori da će se”Teresa javiti čim prije”, zvuk vozova koji stižu i kočenja, žamor  gradske špice i teško disanje djevojke. Ona samo čeka da ostane sama i da se isplače. Neobjašnjivo i čudno, okreće se oko sebe da nađe neko usamljeno mjesto, kao da traži mjesto za skrivanje zločina – ništa.  A suze nisu zločin. Na klupi ima ljudi, šoping mol ima javne toalete u kojima je uvijek puno, tamo preko puta, ka centru, ljudi su na sve strane. Kako nema gdje da se plače? Gdje ljudi plaču? Samo skriveni u svojim domovima, sklupčani na krevetu!? Devojka je do sad plakala posvuda, ali sada uviđa da zaista nema gdje. A mora! Ugušiće je sopstvena borba. Svi oni trenuci u kojima je vjerovala da bolji dani dolaze, a sada kada kao dolaze, u stvari ne izgledaju bolje. Ugušiće je sav taj stres koji je osjećala, svi strahovi nakupljeni u prošlim godinama da više ne zna ni gdje pripada ni gdje da počne. I što je najgore, ugušiće je želja da nešto promjeni, ogromna nervoza koju je mogla kašikom grabiti iz nevidljive zdjele svog stomaka. Ugušiće je tolika davanja sebe za posao kasirke-bariste.

Grabila je odlučno preko Kraljičinog trga, pa sve do Adolfovih stepenica, gdje je morska voda ulazila u kanal i gdje su mnogi, otvorenih usta, upijali zadnje zrake jesenjeg sunca. Sjela je na zadnju stepenicu, najbližu vodi i spustila torbu pored. Uzela je telefon i okrenula poznati broj. Glas sa druge strane je veseo čekao njen poziv, očekujući reakcije i nadajući se najboljem ishodu. Tada je nakon suzdržavanja plakala dugo, dok se sa druge strane, sa svom mogućom podrškom, glas trudio da pruži injekciju samopouzdanja i predoči realno dobre činjenica.

Jedna djevojka je zurila u nju, vidjela ju je krajickom oka, ali nije je bilo briga. A onda je iz torbe izvukla neotpakovane maramice koje su naprasno ispale iz ruku i plivale po površini vode. Gledala je kako plutaju, a po tom kako se pune vodom i polako potanjaju. Onda su potpuno nestale iz vidika. Ustala je, sa ponekim jecajem u grudima, koji se polako smirivao. Nos je obrisala rukavom, onako muški.

Trojka je stigla u roku od tri minuta. Ušla je u unutra i sjela u bočna sjedala. Preko puta nje sjedili su ljudi, neprimjetno posmatrajući jedni druge. Djevojka je gledala kroz prozor preko puta, kroz čije su staklo zraci udarali direktno na njeno lice. Iz tramvaja je vidjela užurbane ljude i reklamu za kafeteriju u kojoj je trebalo da počne da radi. Oči su joj se napunile suzama ponovo. Mrzila je sebe.

Glupačo, uvijek si ista. Dozovi se!

Jedna suza se vidljivo kretala po obrazu. A onda je odlučno, iznenada iz torbe izvukla sprej za nos, zabacila glavu i špricnula unutra. Kada je otvorila oči, pogledala je u ljude oko sebe. Svi su sklonili pogled sa nje.

Žena pored je rekla:

–          Alergija, ha?

–          Aha, ali proći će – uz osmijeh je odgovorila djevojka.