O drugu Branku i veseloj mašini

 O mom odnosu sa Brankom ne zna se mnogo. U stvari, ne zna se uopšte. O mojoj privrženosti njemu zna ponajviše moja majka, koja mi je poneku istinu o njegovom životu saopštavala blago, pazeći kako ću je ja prihvatiti. Branko je u stvari umro prije nego što sam se ja rodila. Ali o tome ću nešto kasnije. Krenimo redom.

Branka nije bilo teško zavoljeti. U tome mi je pomogao njegov drug, Enes. Enesa takođe nisam nikada upoznala, ali kao da jesam. On je tu bio samo posrednik, neko ko je sve Brankove priče saopštavao istinito, smisleno i netaknutim Brankovim jezikom. On je bio moj najbolji drug kojeg nikada nisam imala. Neko sa kim sam iskreno i dječije prolazila svaki strah, svaku batinu i svaki smijeh. I smatrala sam da tako drugovi treba da rade dovijeka. Zaklela sam mu se na vjernost još onda kada je njegov đed Rade umro i kada su mu se sva druga djeca u školi smijala „što plače zbog đeda“. O kako sam samo tada bila bijesna!

Nosila sam te dvije Enesove knjige sa sobom u krevet, ali prvi dio uvijek je ostao pohabaniji i bliskiji. Pokušavala sam drugi da pročitam milion puta, ali su me njegova ozbiljnost i odraslost uvijek vraćale bezbrižnosti hronološko ispričanog Brankovog djetinjstva. U sred noći mogli su da me bude i da mi traže naslov ili citat bilo koje rečenice, ime bilo kojeg dječaka iz Hašana – sve bih dikitrala kao pjesmicu. Na knjigama je stajalo ovako:

Enes Čengić: Ćopićev humor i zbilja I – Kroz svjetla i pomrčine

Enes Čengić: Ćopićev humor i zbilja II – Na bodljikavim lovorikama

U vrijeme kada sam bila osamljena djevojčica i neprihvaćeni djevojčurak, Branko je bio moj spas. Zamišljala sam da razgovaram sa životinjama, pjevala sa drvećem u šumi ispod djedove kuće, brojala zvijezde i sanjala grmečke proplanke prepune djece, ali samo smo Branko i ja bili tim.

Sjećam se noći u kojima su mama i tata ulazili u sobu da me pokriju i sa mene, zaspale, sklanjali Enesovu knjigu o Brankovom životu i odrastanju, rasparanog omota od čitanja i nosanja. Dan kada mi je mama saopštila da Branko ustvari „više nije živ“ podnijela sam nevjerovatno teško. Bila sam toliko ljuta na njega što je otišao, što je odlučio da napusti naš tim, naš dogovor, drugove u Bihaću i jednostavno ništa nisam razumjela. Još i kao mala provincijalka, ali i mnogo kasnije, trebalo mi je puno vremena da prihvatim i to da taj most, taj tragični Brankov most, u stvari meni i ne izgleda nešto velelepno, ispod njega nema neke ogromne mračne vodene sila koja ga je ka dolje povukla, kako sam to sebi znala da objasnim, već samo Sava, naša Sava koja teče i ovdje, par kilometara ispod moje kuće u Bosni. Nisam mogla da povjerujem da je on tek tako izašao iz tamo nekog beogradskog stana, ostavljajući za sobom topao trag pera, kreativno nečitki, krivoliki rukopis koji sam i sa korica znala da pročitam savršeno tačno, i da je samo stao, skočio i zauvijek nas lišio postojanja i novih priča. Taj momenat u kojem smo se nas petoro nalazili u našem crvnom golfu dvojci, kružeći po Beogradu u neko kasno ljetno predvečerje i u kojem mi je mama rekla: „Evo ga, to ti je Brankov most“, a ja preko zaspalih brata i sestre pokušavala da ulovim svaki detalj i da se „nadvirim ispod“ ostao je duboko ukorijenjen kao veliki razočaravajući trenutak. On je trebao da bude impozantan i prepun ljudi, poput Tower Bridge-a, zamišljala sam, ali nije. Kasnije je taj trenutak umazala tetka sa usnama masnim od paprikaša, spremljenim specijalno za rođake iz Bosne koji su „prevalili dalek put“ i ostao je i gorak ukus priča i dugogodišnja apstinencija čitanja Brankovih djela.

O tome kako sam se sa Brankom pomirila i kako sam se pomirila sa činjenicom da on više nije čas ovdje, čas onde, kao u pričama, mogla bih da pišem nadugačko i naširoko. Ipak, jedan trenutak bio je poseban.

U kasnu jesen tamo neke godine, kada je sa bosanskih šljivika list već uveliko opadao, a šljive se iz drvenih kaca, prethodno mojim i sestrinim nogama izgažene, u kantama donosile do kotla za rakiju, nisam se odvajala od bronzane vesele mašine, umakajući prst u toplu tečnost koja je iz crijeva izlazila. Noć je padala osjetno brže, bilo je vrijeme Miholjdana i kraja toplijih dana, a oko kotla je sjedilo nekoliko ljudi. Moj otac, dva strica i komšija stvarali su graju koja se na trenutke utišavala i dopuštala komu unutar peći da se oglasi. Nosila sam stari mamin prsluk, koji je baka štrikala nekad davno, vidno prevelik, sezao mi je do koljena i grijao butine, a male klompice lupale su po drvenoj osnovi kotla. Tada je došla mama i donijela nekoliko velikih krompira u rukama i rekla tati da ih stavi u vatru. Kada je on otvorio pećicu, moje je lice poprimilo narandžastu boju, snažnu refleksiju hrastovog plamena. Ubacio je krompiriće u pepeo i zagrnuo ga toplom žerom. Oni su počeli da pište, a ja sam u čudu posmatrala događaj koji mi se pred očima odvijao. Bio mi je odnekud poznat, ali ipak nisam mogla da odredim tačno odakle.

Dok se miris posvuda polako širio, tata i stričevi su se odjednom „dotakli“ mog djeda, koji je baš o Miholjdanu davne ’86 umro, a meni su tada pred očima krenuli da izranjaju i đed Rade i stric Nikola i sva bagra iz sela, koja se u jesenje vesele dane skupljala oko kotla u avliji Brankove kuće, onako polunacvrcana. Skočila sam sa kotla, otrčala u voćnjak i legla na travu na kojoj se rosa već nakupljala. Sjetila sam se i Branka i njegovih drugova koji su se krišom primicali kotlu, zalegnuti u šiblje, slušali „lovačke“ priče starijih i pazili da ih neko ne opazi. Meni je iz daleka izgledalo sve potpuno isto, žamor u daljini, vedro nebo i zvijezde, mokra koljena, mala sijalica koja je obasjavala glave ljudi oko kotla i miris pečenog krompira kojem se i Branko jednako radovao. Tada sam shvatila jedno. Da on može sto puta da umre, da skoči sa svih mostova ovog svijeta, ali da u meni živi jednako snažno, kao i u vrijeme kada sam mislila da je živ.

Danas se tih momenata samo sjećam: kotao smo odavno prodali, voćke smo porušili, a ni rakiju, eto, iz mnogih razloga – ne pečemo. Meni se ipak sa pomenom na jesen, u ustima stvori onaj slatkasti ukus krompira, mekanog i prospitog, dok sam ga zgrčena u tatinom krilu, kusala vrućeg i neoguljenog. A Brankov glas kao da sa strane čujem kako viče: „Đede, đede, daj i meni malo“.

branko

Advertisements

4 Comments Add yours

  1. Lana says:

    a ja vec dve veceri pecem rakiju 🙂

  2. Aleksandra says:

    Ja bih bas volela da sam te poznavala kad si bila mlada, i kad si se druzila sa Copicem i jos tada znala da uzivas u sitnicama 🙂 I sada naravno, ali to se podrazumeva…

    1. Eto Aleksandra, obzirom da se to nije desilo, mozda je ipak sreca sto me sada upoznajes :), a tako i Iskri mozes da citas Brankove price kada bude mogla da ih razumije. ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s