(Ne)prihvatanja

U jednoj osnovnoj  školi u Sjeverozapadnoj Bosni, godine 1997.

U čekaonici sale za fizičko vaspitanje, na drvenoj klupici skroz desno uz radijator znalo se ko sjedi. Tri-četiri „najpopularnije“ djevojčice iz odjeljenja, dječaci kojima su se one dopadale i najglasnija čerga koje se svi boje. Oni smiju da bježe sa časova, smiju da se prepiru sa nastavnicima i da ih čekaju na hodniku pred čas i smiju da sjede na klupi u čekaonici sale za fizičko. Pored klupe, a samo zato jer na klupi nema dovoljno mjesta, stoje oni koji se „glavnima i popularnima“ dodvoravaju. Na taj način i oni postaju „kul“ i u slučaju nekih dešavanja, poput izbora za rukometni tim na školskom takmičenju, dobijaju sigurno mjesto u ekipi. Jer popularna djeca su djeca popularnih roditelja, a popularnim roditeljima se ne treba zamjerati.

Nepopularni, obični, drugačiji, sjede u zasebnim svlačionicama, u kojima, po mišljenju ovih iz kontra tima, „uvijek smrdi i fuj je“. U pet minuta do početka časa svi moraju biti u holu čekaonice i čekati u redu nastavnika Čedu, poređani po visini. Grupa nas, svrstanih u ove ostale, nepodobne, nismo prispjeli nigdje. Ili smo izvrnuti nekom ruganju ili napadima, okrutnim i surovim, kako samo to djeca znaju. A mi više i nismo djeca. Mi smo na pragu osmog razreda i male mature. Bili su to periodi kada se ništa nije tolerisalo. Nisi valjao ako si imao drugačiju trenerku (jer tek je prošao rat i nije se imalo i svi su imali iste), nisi valjao ako si znao da crtaš (jer većina nije), nisi valjalo ako si znao da pišeš pa tvoj rad izlože u prizemlju škole pa te drugi mrze jer njihov nije tu, nisi valjao jer si nekoga sličnog sebi branio, nisi valjao ako nisi bio član tog klana popularnih, koji nisu imali ništa vrijedno visina, baš kao ni u današnje vrijeme. Nisam valjala jer eto, nisam imala nabujale grudi, nisam, tada, još dobila menstruaciju, a računalo se kad je koja od nas dobila i koliko nas je ostalo i onda su ove popularne (koje su, eto, nekim čudom prirode, sve već bile Žene) kada bi neka došla i rekla da je „dobila“ imale test da ispitaju da li je stvarno dobila ili se samo „pravi da jest“. Mnoge su se pravile, jer nisu mogle da trpe to svakodnevno provociranje, pa su starije pitale kako je to „kad dobiješ“ pa su taj test nekako i prolazile. Meni, eto, inat nije dao da lažem o tome, menstruacije ko za inat nije bilo, trenerke sam dobijala od kume iz Švedske, često nisu bile po mom ukusu, ali drugih nisam imala. Grudi sam imala samo te, kakve takve, za žiri premale, a pravdu sam voljela i branila druge. I nisam dala da ti „popularni“ od mene prepisuju lektiru, pa sam bila „izdajica i bubatorka“. Moja drugarica do kraja školskih dana, Šiki, ostala je vjerna meni i ja njoj i dijelile smo svašta, uključujući i lektire i domaći iz matematike. (Šiki je sad pravnik i baš smo nedavno sa još nekolicinom bile na kafi.)

Bila sam, takođe, jako mršava i visoka. Štrkljasta. Premršava. U prvi razred su me jedva primili, jer sam bila ispod te neke cifre. I tako je i ostalo. Jela sam sve živo, i po dva sendviča sa kečapom i majonezom za veliki odmor, ali ni makac. Sve hlače su mi visile, sve mi je spadalo, a problem sa popularnima imali su i oni koji su bili malo bucmastiji.

Čekajući Čedu, još smo se vrtili tu naokolo, obučeni u bijele majice i trenerke. Moja crna, šuškava, bila mi je vidno prevelika, iako je bila moj broj, a dužina mi potpuno odgovarala. U priči sa djevojčicama, čula sam neko komešanje iza i dok sam uspjela da se okrenem, jedan od dječaka sa klupe prišao mi je iza leđa i iz sve snage povukao trenerku do poda. U gromoglasnom smijehu koji se razlio cijelom svlačionicom, vrištanje i cičanje bilo je nepodnošljivo. Nepomično sam stajala čitavih nekoliko sekundi, nesvjesno posmatrajući sve druge kako se smiju. I dan danas pamtim ko se smijao, a ko ne i na koje mjesto se vratio da sjedne taj dječak, meni poznat, i kome je dao „peticu“ sa ponosom. Taj „give me five“ ostao je urezan zauvijek. Jedni su se od izvještačenog smijanja čak i rukama lupali po bedrima, drugima su išle suze od smijeha, a moja trenerka je stajala oko mršavih zglobova, ispod koje se patike nisu ni vidjele. Obične, bijele gaćice stajale su baš tamo gdje je i trebalo da stoje, iste kao i u miliona drugih djevojčica, ali pokazane tom mikrosvijetu u čekaonici. Upirali su prstom u moju pozadinu i urlali, a ja nisam mogla da se pomjerim. Činilo mi se da je sve to trajalo satima, a kasnije su mi ostali rekli „da sam se brzo obukla, kao da ništa nije bilo“. Sjećam se i komentara jednog od dječaka koji je, tik prije nego što je neko viknuo „Čedo!“ izgovorio: „Guzica ti je kao izlizan sic od bicikla“.

Godina 2003., velika matura, Sjeverozapadna Bosna

Šiki i ja, zajedno sa gospodinom Relaxed, mojim tada bivšim dečkom, a danas dragim drugom, stojimo u redu za kolonu maturanata, dotjerani, na visini zadatka. Roditelji se skupili, babe, tetke, strine, ujaci, komšije, mlađe i starije generacije školaraca, svi su tu, da vide svoje i da proprate taj važan dan. Do nas u jednom trenutku dolazi razrednik mog odjeljenja i saopštava da mi „idemo prvi“ jer smo sve troje visoki i to tako treba. Relaxed mi namiguje u fazonu „samo sam to čekao“, a Šiki i ja prestravljene, ni jednoj se ne probija led.

–          Pa šta ako smo visoki? Kao da je to bitno? Frizura mi je odvratna – izgovaram.

–          Joj, kako ćemo, ja jedva hodam na ovim štiklama – kaže Šiki.

Relaxed se smješka i namješta naše ruke kako treba da stoje na njegovima, jer on je u sredini. Moje poljuljano samopuzdanje i samokritičnost dostižu vrhunce. Gadna sam, taj dan mi stigla ta famozna „menstruacija“ (ne po prvi put, komisijo!), frizerka me uništila, oči su mi nabrekle od plakanja. Stojim u redu, desnom rukom se držim za njega, pogledavam u Šiki i tražim neke odgovore. Vidim kameru i vidim fotografe, okrećem se, vidim kolonu koja se formira, vidim more sarmica na glavama, prevelikih odjela, nezgrapnih koraka, vidim sebe posvuda, vidim neke od popularnih, vidim neke od mojih, vidim sebe u čekaonici sale za fizičko, vidim ispred škole i Čedu. Gdje si Čedo, kućo stara?! Sjećam se i svojih suza onaj dan, dok nam je Čedo gledao čistoću patika, dok sam u sebi molila da ništa ne vidi i ne pita me pred svima zašto plačem, pognute glave. Razmišljam o svim zimama kada mi je prilika dopuštala da nosim po tri para štrampli, samo da bi mi noge izgledale deblje, sjećam se ljeta kada bi mi stomak izgledao kao zalijepljen za leđa. Razmišljam, dok stojim tu, čekajući da kolona krene, o krivim nogama koje stoje ispod ogromne, duge crne haljine. O šakama koje su prevelike, o ramenima koja su preširoka i o glavi koja je ravna na potiljku, kao tepsijom udarena. Razmišljam o neprihvatanjima i kolona kreće, ja razvlačim osmijeh, Relaxed me stišće, Šiki nešto izgovara, ja je ne čujem od gužve i mase koja stoji sa obje naše strane.

Godina 2008., Vojvodina, Novi Sad

Nisam upisala Primjenjene umjetnosti jer nisam imala petlju. Divila sam se ljudima koji su znali rukama svašta da naprave i koji su bili prekreativni i spremni i prošli pripreme kod raznih arhitekata i išli u nekakve bitnije škole od moje. I ostala je ta žal unutra. Moj drug Srkud, cimerka, a sada kuma Sana i ja sjedimo na terasi. Pričamo o Srkudovoj bivšoj djevojci i slušamo ga kako, kao pravi umjetnik, navodi divne stvari zbog kojih se zaljubio u nju. Ja tako komentarišem kako je to sjajno i magično i navodim kako je to lijepo kad neko o tebi napiše pjesmu, jer si čaroban i nekome važan takav kakav jesi. I zagledavam u svoje šake. Za djevojku su prevelike, ogromne, u strašnoj suprotnosti sa tim tankim zglobovima. Sa mnogo drugara sam upoređivala veličinu šake, ostavljajući ih posramljene, svaki put. Nešto je u šakama što me uvijek rastuživalo. Valjda jer su bile prve na udaru, vrlo vidljive na spisku stvari koje na meni ne valjaju.

Srkud je zagledao u njih i rekao: „Ja baš volim tvoje šake. Mislim da su rijetke i neobične. I znaš na šta mi liče? Liče mi na vajarske ruke, one koje su u glini, tako vrijedne i svemoguće, koje od komada zemlje naprave remek-djelo“.

Od tada sam počela da volim svoje ruke, sve ruke drugih žena koje su izgledale slično i mnoge druge djelove sebe.

 

 

 

Advertisements

6 Comments Add yours

  1. Aleksandra says:

    I meni su jednom tako skinuli sorc u sred puberteta, i ja se tacno secam ko je kako reagovao. Sva sreca da je medju retkima koji su osudili taj cin u tom trenutku bio i jedan drug koga su svi cenili, pa ih je odmah ispljuvao i iskritikovao. Niko ne moze da bude toliko grub kao dete jedno prema drugom. Ali, vazno je vremenom se izdici iznad toga. I, nekako posle duzeg vremena, ti napdaci obicno ostanu na nivou na kom su tada bili, a “zrtve” se izdignu i napreduju, i u odraslom svetu postanu popularni upravo zbog tih vrlina kojima su ljubomorna lica nekada toliko ismejavala.

    1. Bas tako Saska, cak si potpuno u pravu i za ove nivoe na kojima se kasnije sve iskristalise. I u ovom je slucaju tako. Te neke osobe sada srecem, rijetko, ali srecem i nekako sam ponosna sto sam bila takva kakva jesam i sto sam ostala vjerna sebi i vaznim stvarima. ❤

  2. Vesna says:

    ma svaka tebi čast na ovoj fotki iz serije “Ponos i predrasude” hehe 🙂

    1. Trebala je hrabrost, priznajem. 🙂

  3. IvanaV says:

    Super priča, baš sam se uživela u tu atmosferu pred fizičko, sve zamišljam grupice i klanove, a mogu da zamislim i tvoj osećaj poniženosti zbog spuštene trenerke. Svi smo imali takvo iskustvo nekada, i koliko boli tada, toliko vidiš da su to stvari na kojima učiš o ljudima i karakterima.

    1. Ivanaaaa, hvala! Ta iskustva nas dobrano poduce za neke nove stvari, ali tada nista ne shvatamo zasto i kako. Eto, ipak ispostavi se da je zaista tako, da vecina nas napreduje, a vecina njih uradi suprotno. Srecom! 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s