Čovjek sa 22 krofne

Parkirao se tu pored Starog grada, a onda je izlazeći iz auta balansirao sa bijelom kartonskom kutijom i gledao da ne ugazi u bljuzgu od vode i snijega. Razmišljao je o mnogo čemu. Ali i o tome da mu je želudac pomalo prazan.

„Prokleta dijeta“! Pomislio je šta bi bilo da je ovaj paket krofni dobio prije 3 godine i da je bila zima i minus i da mu se iz tople kuće nije izlazilo. Pomislio je na sve one prelive, na šarene mrvice, na tvrdu koru i na Homera Simpsona. Pomislio je i na kućno biciklo koje vozi, pa skoro, svaki dan i na odluku da smrša i da obuče uskoro neki retro sako sa onim kul našivenim podlakticama.

Dan mu i nije bio neki. Ofrlje dan. I kada je pomislio da ne zna šta bi od sebe, kada je ugledao na stolu kutiju sa 22 krofne, dosjetio se. Uzbuđenje i volja nadmudrili su uljuljkanost u predvečerje.

*Kod trafike na Baščaršiji približio se novinama, nadajući se da će je između njih ugledati. Lijepa i nekako uvijek pomalo previše tužna djevojka privlačila mu je pažnju mjesecima. Volio je da posmatra lica drugih ljudi, a pogotovo onih koji su nesvjesni njegovog pogleda. Bila je tamo. Nije primjetio ni jednog od onih lokalnih gradskih đilkoša koji su joj svakim danom sve više ubijali nadu da će se pojaviti onaj o kojem je maštala, pričajući joj lažne bajke, oslonjeni laktovima na časopise o uređenju.

–          Hej ćao, hoćeš krofnu? Rekao je uz osmijeh i otvorio kutiju prepunu svakojakih boja. Njegov nastup bio je takav da se odmah vidjela neka dobra namjera, prosta i bez ikakvih pretenzija.

Prvo ga je malo zbunjeno gledala onim krupnim očima, a onda je odgovorila:

–          Zašto mi nudiš krofne, ne razumijem?

–          Pa ja sam ih dobio jutros, a ne jedem slatko i pomislio sam da ih podjelim ljudima, umjesto da bacim. One su friške i super, samo vidiš koliki sam, ne smijem. Nasmijao se na svoj račun i ona je gurnula ruku kroz prozorče i uzela prvu sa bijelim premazom.

–          Hvala ti, odgovorila je iznenađeno, zagledajući u svoju krofnu.

–          Nema na čemu, vidimo se, vedro je odgovorio.

*Čim je odmakao par koraka, tu na trgu, vidio je mladu ženu, Romkinju, sa dvoje male djece. Dječak i djevojčica, nisu znali šta ih je snašlo kada je otvorio poklopac. On je brzo otrčao u trgovinu po kesu, a one su uzele po svoju krofnu. Gledao je u male rukice djevojčice koja nije imala više od 3-4 godine. Zgrabila je svoje parče sa obje ruke i bojažljivo ga prinosila ustima, a njemu se činilo da se sve unutra trese od neke tuge, pomješane sa srećom što ih  krofne daju. Njen brat se vratio sa kesom, bojažljivo zagledajući u karton i objašnjavajući da ih kući ima još troje. Svako je dobio po svoj komad, plus još ekstra tri, a čovjeku se pogled ledio odmičući se dalje i ostavljajući ih da prose na -5.

*Iz pećice se pušilo kada je prišao mladiću koji prodaje kesten.

–          Druže, hoćeš krofnu?

–          Krofnu?

–          Da, ja evo ne jedem pa reko da podjelim, žao mi baciti.

–          Pa hoću, hvala.

Kratko i bez puno riječi, mladić se zahvalio. Iskrice su frcale oko njih, a čovjek sa krofnama pomislio je na Nju, na kesten i osmjehnuo se.

*Nešto dalje, ugledao je prvo dvoje djece, a potom i majku. Prosila je sa njima u naramku, ličila je kao da je odnekud sa Istoka, a činilo mu se i da je isuviše mlada da ovdje sjedi. Kao da za to uopšte i postoji dob i vrijeme. Kao da to neko tako bira. Zahvaljivala se dugo, a on nije mogao a da ne upita:

– Koliko ti je godina?

– 19.

*-          Zbog čega ti nama daješ te krofne? Upitala su dva čovjeka koji su nešto dalje niz ulicu takođe prodavali kesten.

–          Ma moram smršati, a imao sam viška kod kuće, pa reko ajde da malo prošetam i uljepšam nekome veče.

–          E pa ako je tako, hvala ti, popuštala im je sumnjičavost.

 

*Neposredno prije parka, kod Ekonomije, jedna je žena na ulici prodavala sitnice. Pogled mu je ostao zakucan za uredno poslagane svaštarije, koje skoro pa ničemu nisu služile i koje su izgledale kao da su pronađene na nekom otpadu. Nije on, boljebudirečeno, mogao da odluči da li je ona to negdje našla ili iz svoje kuće izvukla nepotrpštine. Sve pod konac, bile su tu lutkice, notez, kojekakvi ključevi i svašta još.

–          Dobro veče, hoćete li jednu krofnu? Upitao je sa poštovanjem.

–          Pa ako ti nije na teret!?

–          Nije, nego je na radost!

–          Uzmi sebi nešto ako ti paše, reče žena.

–          Neka, hvala, neki drugi put, iskreno je rekao.

Gledao ju je kako zagriza krofnu, istovremeno popravljajući već „pod špagu“ poređane stvari.

*Riđi, veliki i začuđujuće debeljuškasti ćuko sjedio je sa svojim gazdom uz ivičnjak. Sa njihovog malog tranzistora čuli su se neki narodnjaci.

–          Zdravo, bi li ti jednu krofnu?

–          Neka hvala, ne bih, odmahnuo je momak.

–          A što?

–          Kako da ti kažem, ja sam sa hranom završio, sad samo…a onda je u vazduhu rukom pokazao na česmu i odvrtanje.

–          Pošteno! Nasmijao se čovjek sa krofnama i produžio.

*Kod Vječne vatre stajalo je par mladića i grijalo se.

–          Kako je momci?

–          Evo dobro, eheeej, jesi ti onaj od juče? Upita jedan od njih.

Juče je jedan od njih sreo čovjeka sa krofnama, a tada bez krofni, i upitao ga „ima li marku“.

–          Jesam, maraka nemam, ali imam krofne, ako volite!?

–          Može, vidi stvarno, krofne, komentarisali su naglas. Hvala ti! Ej da nemaš ipak marku, šalili su se i smijali svi zajedno.

–          Aj ćao, uživajte! Mahnuo im je veselo čovjek.

*Nedaleko odatle bacio je kutiju laganiju za 22 krofne. Razmišljao je o svim tim mikrokosmosima iznad glava oko kojih se širio slatkasti miris šećera i glazura. O njihovim osmjesima i zbunjenim pogledima. O ženi od koje će možda već sutra uzeti sitnicu koja mu ne treba, ali koja će ga sjećati na nju, na prolaznost i na padove i uspone. O djevojci iz kioska koja će večeras možda pomisliti na njega. O momku kojem su najbolji prijatelji pas i čašica. O djeci kojoj je ulica kuća i život. Razmišljao je o mirisu pečenog kestena i dugim šetnjama i drugovima koji pored svojih prijatelja stoje i na vjetru i na zimi i u nevolji, „praveći im društvo“.

donuts

*Fotografija preuzeta sa http://weheartit.com/
Advertisements

6 Comments Add yours

  1. ❤ :*****(opet placem)

    1. Nemoj, vidis da nisam “lenjivica tvoja” :*

  2. Aleksandra says:

    Joooooj. Jel se ovo stvarno desilo? Ili samo u tvojoj glavi 🙂 Podseca me na Ameliju Pulen, a to je jedan od najneznijih i najemotivnijih filmova koje sam gledala.

    1. Stvarno. Sinoc. U Sarajevu. I da, i ja tako smatram a Ameliju obozavam :*

  3. Jelena says:

    Divan tekst, odavno sam ga procitala, ali tek sad komentarisem. Volim da citam tvoje price. 🙂

    1. Jelena, hvala ti mnogo na rijecima! Zagrljaj!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s