Priča iz izloga

Sjećam se da sam jedne godine, a nikako se ne mogu sjetiti koje, za Noć Muzeja imala ukus gorčine čitavo to veče. Sjećam se i da je uzrok tome bila neka banka, čija je lokacija bila preko puta Norka, a koja je za tu, takoreći izložbicu, odlučila da u uzani izlog postavi djevojku koja je svirala harfu. Sjećam se i da je harfa jedva ušla u uski prostor, a djevojka je svirala i svirala, ljudi su je sa vanjske strane posmatrali i naslućivali zvukove, više zagledani u njene ruke nego zadubljeni u ono što su one stvarale. Djevojka je bila mlada, rekla bih studentkinja, odsutnog izraza lica, ponašala se kao da ispred tog izloga nema nikog, kao da ne stojim ni ja, ni niko pored. Nije izgledala sretno. Nije izgledalo ni da uživa svirajući. A ko takve instrumente može da svira tek eto „onako“?! Niko. Niko, jer sam ih prva ja doživljavala posebnima. Nije to ne znam ti kakva klavijatura, jadna i ogoljena verzija pijana, pa da je po zborovima i vašarima razvlači ko stigne. Snaga žica, igra drvenih oblina i krv u vrhovima prstiju. I elegancija. I strast. I godine učenja i vježbe. I sad da sve to neko uzme i strpa u homofobični izlog. I nisam mogla da ne mislim na nju, koja možda nije ni imala šanse da zaradi neki džeparac, sem ovako nekih izleta u, eto, izlog. Kao lutka i parče krpice. Gledaju i dive se, a ni ne čuju. Čula sam glasove iza sebe: „Jao, kako super izgleda“. Tražila sam joj pogled, samo da joj očima kažem „Hej, ne brini, izdrži, uzmi te pare i zbriši u neki kutak sa nekim koga voliš. Znam da ti nije mjesto ovdje. Ali, ti si vrijedna i biće bolje, biće sigurna sam“. Ništa. Svirala je i ja sam prepustila svoje mjesto pred tim komadićem umjetnosti nekim znatiželjnijim očima. Jer ja sam tu sve već vidjela.

….

Sjećam se epizode Seks i grada u kojoj je Šarlot upisala neki kurs vajarstva. Nije znala šta će od sebe, pa se, pokušavajući da nađe smisao u danima koji su dolazili, priključila grupici koja je rukama stvarala nešto opipljivo. Ja sam tih dana osjećala da gubim tlo pod nogama. A tek kad nešto ne pravim! Osjećala sam se prazno, bezvoljno i beskorisno. U mom komšiluku je tada bila jedna radnja keramike, u čiji sam izlog stalno zagledala, zastajala vraćajući se sa posla, smorena pranjem tanjira. I nakon mjeseci posmatranja vazni, bokala i činija, uočim na vratima natpis:

 

U toku prijave na kurs keramike.

 

                          Dobrodošli,

                                     Karin

Izvadim iz plastificiranog džepića vizit kartu i pretrčim put do kuće. Sjednem za računar i napišem mejl, na švedskom naravno:

„Draga Karin,

Ja živim tu u blizini i svaki dan promatram tvoje radove u izlogu, obično kada ne žurim kući. Sjećam se svih boja koje si izmijenjala zadnjih pola godine i nekako sam poželjela da i ja budem dio te male umjetnosti koju ti stvaraš. Zanima me kada kurs počinje i koja je cijena? Zanima me i to da li bih ja mogla da se prijavim, obzirom da živim u Švedskoj oko 2 godine i da moje poznavanje jezika, odnosno stručnijih izraza nije baš dobro?

Srdačan pozdrav i hvala unaprijed na odgovoru!

Danka „

Mejl sam 3 puta provjerila gramatički i pravopisno. Za nesigurne riječi poput „stručnijih“ upotrijebila sam Lexinov rječnik stranih izraza. U svoj notes sam tada zabilježila datum kada sam poslala mejl, zakačila vizitku za stranicu sa dvije spajalice u boji i ispod ispisala i ukrasila flomasterom: „Čekam da se Karin javi.“

Karin se javila nakon tri dana. Napisala je sljedeće, prenosim u cijelosti:

„Na žalost, ukoliko tvoj švedski nije dobar, smatram da ne bi mogla pratiti časove.

Karin“

Sjećam se da sam taj dan osjećala samo gorčinu i da sam se zaplakala trista puta. Izbrisala sam njen mejl odmah, iako sam ga doduše od riječi do riječi zapamtila. Prestala sam da idem tom uličicom sa posla. Bila sam duboko razočarana, ne toliko činjenicom što me nije primila na kurs, već time da neko ne prepoznaje volju, trud i želju. Prezirem te male ljudske kompozicije u kojima se odbacuje sve, pa čak i na najmanju nit nesavršenosti. Zar nije umjetnost ta koja spaja ljude, kulture, vjere, koja bez riječi pomjera granice i briše bilo kakve razlike? Zar nisu ti koji je predstavljaju, pa čak i primjenjenu, mali gurui i isposnici lijepog? Kreativne vođe čije riječi i savjeti oblikuju nečiji dan, moj dan?

Dan kasnije, moja jedina drugarica ŠveđaNina rekla mi je da sam potpuno luda što sam uopšte napisala da sam „nova u Švedskoj“ i da to ona po mejlu nikada ne bi mogla provaliti, te da je ona na mom mjestu otišla bi direktno u radionicu i rekla joj:

“Zdravo, ja sam Danka, ona kojoj si rekla da ne može pratiti kurs. Evo, ja sam ipak došla, jer smatram da mogu.“

–          Ali Nina, ja jednostavno ne želim da uopšte bilo kako sarađujem sa takvim ljudima, razumiješ? Da je meni neko tako napisao poruku, ja bih se prevrnula na glavu da, baš u inat svemu, dokažem da taj neko može bilo šta ako zaista želi. Ona mene ni ne poznaje. Možda sam ja tupava strankinja, a možda sam kreativna lujka koja je u nekoj tamo državi radila slične stvari pa ovdje želi da nastavi i da se upozna sa sebi sličnima.

–          Vidiš da je ograničena. Nije tebi mjesto da radiš sa takvima bilo šta, pa ni obični kurs. Ne brini, naići će uskoro nešto drugo, sigurna sam, samo ne odustaj.

Od toga je prošlo više od devet mjeseci. Nikada od tada nisam aplicirala ni na kakav kurs ničega sličnog. U međuvremenu sam krenula da farbam limenke i od kartona za jaja izrađujem kutijice za odlaganje sitnica. Nisam sigurna da su Ninine riječi doprle do mene, iako su mi malo pomogle i ulile samopuzdanje. Sjetila sam se djevojke sa harfom i toga da joj ništa nisam rekla, iako sam osjećala da ona u stvari „ne želi da sarađuje sa takvima“, koji su je tu postavili. Pitala sam se gdje je ona sad i šta radi. Gdje svira? Kakvi su joj dani?

Svi su odgovorili ostajali u izlogu, sa staklenom distancom između mene i drugih svjetova.

karton_tufnicasti

Advertisements

21 Comments Add yours

  1. Kada se ograničena osoba bavi umetnošću to je stravičan hendikep za kreativno stvaralaštvo. Ona ima još mnogo da nauči, a ti ustvari možeš da joj se zahvališ. Zašto? Zato što ti nisu potrebni ljudi koji te sputavaju. Nešto drugo, tebe dostojnije ćeš naći, pitanje je dana. Tekst je divan, inspirativan kao i uvek, a ona je na gubitku.

    1. Hvala Ivy na rijecima, bio je to osvrt na dogadjaj da bih sama sa sobom prozvakala te neke ceste, male, svakodnevne padove. I evo, vec je bolje. :*

  2. lana says:

    Ogranicena snobusa, tako bih okarakterisala gospodju 🙂 Trebala si ti njoj odgovoriti “free your mind, sista” 🙂

    1. Odlucih da se branim cutanjem 🙂

  3. Aleksandra says:

    Pitanje je da li su to uopste i bili njeni radovi, obzirom na toliku ogranicenost i ksenofobiju. A i ja se secam te devojke sa harfom. I svoje obuzetosti tim instrumentom i zvukom koji ispusta, koji je bio skroz u suprotnosti sa skucenoscu u kojoj se nalazila. Eto, mozda smo stajale jedna pored druge dok smo tako kontemplirale 🙂

    1. A zamisli da jesmo stajale? 🙂 Bas mi je drago da je se jos neko sjeca, voljela bih da mi se javi nekako, ako je neko prepozna u ovim recenicama. To bi bilo sjajno!

  4. AustersGirl says:

    Kako si od gorkog, limun-iskustva napravila lijepu, pitku priču – svaka čast, kao i uvijek! Ne brini zbog Karin i njene grnčarije, ti u sebi imaš svoje vlastite kreativne radionice, samo treba da okačiš natpis “Dobro došli”
    🙂

    1. Hvala ti na divim rijecima Austers djevojko 🙂

  5. Ivana says:

    Divna priča, divan blog, baš mi je drago da sam te otkrila. Sećam se te devojke sa harfom na Noći muzeja u NSu, samo sam je okrznula pogledom prolazeći tuda i već mi je bilo nešto neprijatno i teskobno. Nisam ni zastala.
    I ta Karin, bezveznjakuša, koliko sam imala tih situacija u životu, sa takvim ljudima, prvo se osetim grozno i iznervirano, a onda kada prođe vreme vidim da ni ja ne bi bila srećna s takvima

    1. Ivana, dobrodosla i hvala sto si svratila :). Drago mi je da se jos ljudi sem mene sjeca te divne djevojke u izlogu, nekako mi je bitno da je i drugima na isti ili slican nacin bio upecatljiv taj susret kroz staklo,

      Citamo se kroz ovo ili neko drugo “divno mesto”.

      Pozdrav!

  6. Divan post & blog, bas mi je drago da sam te oktrila 🙂

    1. Hvala ti puno Lizinneverland!

      Mah mah

  7. Tijana says:

    Draga Danka,
    Ne znam kako, al nekako zalutah na tvoj blog i eto bas na ovaj tekst :). Arhitekta sam, koji igrom slucaja zivi i radi u Stockholmu, gde sam pre tri godine pocinjala peruci sudove u restoranu (klasika). Kako god, nasla sam se u ovakvim situacijama nebrojano puta i skroz saosecam. Nesto sto sam naucila iz njih je da ih ne shvatam uopste licno. Svedjani, prosto nemaju empaticno razmisljanje, vise prakticno, na zalost. Ne bih me cudilo da je ona mozda mislila da ce mozda tebi biti tesko da pratis casove, pa je bolje ovako. Kako god, zelim ti da nastavis da stvaras, da nastavis da trazis i da nastavis da verujes. A neka Karin, na zalost, ce se uvek naci…
    Veliki pozdrav!
    Tijana

    1. Oh Tijana, kako si me obradovala! Mnogo ti hvala na divnim rijecima i javi se ako budes bila malo zapadnije! Drago mi je sto si se javila, bas <3, A i ja nastavljam da ucim svaki dan, da nije sve onako kako izgleda i da zatvorim vrata za onim losim(a).

  8. Hekata says:

    Divan način da počne dan. Kiša, tvoja Švedska,moja sećanja na Norvešku, na lepa i manje lepa iskustva, na neke norveške “Karen”… samo idi kuda te snovi vode. Ti “Karen” Skandinavci ne znaju na kakvom su gubitku što su tako praktični. 🙂

    1. Hekata,
      drago mi je da te je prica sjetila na vremena u Norveskoj.

      Hvala sto si se javila i hvala na podrsci.

      🙂

  9. clumsywithwords says:

    Spomenula te je Brana na svom blogu, pa rekoh da proverim o čemu se radi i zaista mi nije žao što sam eto utrošila par minuta da pročitam nekoliko tekstova.
    Divno pišeš i na neki način romantično. Ili se meni možda tako čini jer sam i sama bila u sličnim situacijama.
    Göteborg je moj “rodni” grad u Švedskoj, gde sam pre šest godina došla da završim master studije, a potom se i zaposlila i ostala u zemlji. Podsetila me je tvoja priča na trenutak kako su me odbili za letnji posao s rečima da sam im najbolji kandidat, ali nemaju vremena mojom vizom da se bave. Dušu sam proplakala te nedelje, tužna , ali najviše ljuta jer moje srpsko drzavljanstvo nije nešto na šta sam tada mogla da utičem. Posle sam se smirila i pomislila upravo ono što je jedna od devojaka gore napisala – Šveđani su toliko “praktični” da ni ne znaju kad nešto zbog toga izgube. Isto tako i Karin. Njena uskogrdost samo njoj može da šteti, a tebi je beskorisna jer je ne možeš promeniti. Ne odustaj nikada zbog ljudi kao što je ona, jednostavno nisu toga vredni.
    Puno pozdrava iz Stokholma,
    Ivana

    1. Ivana,

      hvala ti za divne rijeci. Jedna od najboljih drugarica je arhitekta i ja imam neki cudan odnos sa vama koji volite da stvarate iz temelja i da nadgradjujete <3. Zato se i razumijemo tako dobro, a plus jos i zna kako stvari na Sjeveru funkcionisu.

      Mnogo zagrljaja sa zapadne obale,

      D.

  10. Marija says:

    Slucajno sam naletela na tvoj blog i evo vec sat vremena citam i moje odusevljenje se ne zaustavlja tako da sam morala da napisem komentar i zahvalim se na ovakvim divnim tekstovima. Tvoji tekstovi su jedinstveni, imaju dusu. Svaka cast :).

    Veliki pozdrav,
    Marija

    1. Marija,

      ja tek sad iz nekog razloga vidim tvoj komentar. Izvini na kasnom odgovoru i hvala ti mnogo na divnim rijecima! ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s