Činjenice o Finskoj

Zaspala sam pored poluotvorenog prozora „na kip“ i jutros u pola 8 probudio me bol u lijevom dijelu vrata i miris prženog luka, koji je dopirao iz nekog stana pored. Polužmireći sam zatvorila prozor, a onda se vratila i ponovo zaspala, zamišljajući gulaš, skuhan „na gusto“. Drugi put me probudio telefon, neumoljivo šireći nesnosni ton i znala sam da vremena za izležavanje nemam. Brzinsko tuširanje, banana u letu, kabanica i trk na tramvaj. U tramvaju sam pravila raspored za današnji dan:

Posao, pauza za ručak, posao, povratak kući, svratiti u market, bukirati vešeraj, oribati kupatilo, oribati kuhinju, usisati stan, napraviti hranu za sutra, oribati podove, zaliti cvijeće, spavati, ustati u 7h ujutru…Ako bilo šta sa spiska izostavim, četvrtak će biti pakao, a sa njim i petak. Odlučih da se držim rasporeda i da ne muljam ama baš ništa, pa baš da vidimo. U tramvaju sam provjeravala mejlove, aplicirala za stanove koje nema šanse da dobijem, čitala jadne ponude za posao, gledala savršene živote po Instagramu, razmišljala kako je život bez ljubimca ništavan i prstom prelazila preko ekrana i laprdanja po fejsbuku. Jedna poznanica je okačila spisak sa ovog friškog „knjiga izazova“, pa sam prelijetala očima listu gledajući ima li šta da mi se sviđa. Zadnji na listi stajao je Erlend Lu – Naivan.Super. Sekund je bio dovoljan da me vrati u period studiranja i da me podsjeti na mog druga Glumca od kojeg sam je dobila na poklon. Sjećam se da mi je rekao:

-Ej, čitao sam jednu knjigu, tebi bi se jako dopala.
-Koju?
-Lik je Norvežanin i sjajno piše, zove se Erlend Lu.
-Uh, super mi je kad neko ima kraće prezime od imena, to mi je baš zanimljivo, daj da čitam.
-Ne, dobićeš svoj primjer, obećavam.

I tako je i bilo. Sjećam se i da je naslovna korica imala plišanog medu i mnogo nekog zelenog rastinja naokolo. I bila mi je nekako retro i sjetna. I znam da mi sad stoji u djevojačkoj sobi, okružena ostalim knjigama koje nisam željela da ponesem, jer bi to značilo da se nikad tamo više neću vratiti. Jer tamo gdje nema knjiga, nema ni života. I sjećam se da sam obožavala Naivan.Super tih dana, da sam prepričavala naokolo kako je momak iz knjige Norvežanina kratkog prezimena naivno-super lik, a onda sam, sa vremenom, na nju potpuno zaboravila.
Iz razmišljanja me prenuo mejl: „Poslovi povezani sa turizmom – Vozač teretnog kamiona“ i već je trebalo da izađem na Željezničku i da se suočim sa realnošću. Vukla sam se uz stepenice, do kafea, obučna u crno-smeđu uniformu. Tamo vječita graja, gužva na kasama, zvukovi sa svih strana, miris kafe na koji sam oguglala, zvuk vrle vode za čaj i iritantni siganal novoinstalirane aplikacije za plaćanje preko telefona. Upisujem se u zelenu knjigu i ukucavam 3401 kod, kao znak da je dan počeo i da vaš operater za kafu ponovo radi, nakon nepunih deset sati. Emelija me poziva u prostoriju iza, da mi preda smjenu i saopšti jutarnja dešavanja. Između ostalog, danas su nam podjeljeni zadaci i svako radi svoj dio posla po spisku dodjeljenom za čitav radni dan. Džesika na kafi, Adam na kasi, Lota na čišćenju, Olivija na suđu, Josefin u pripremi, Danka – leteća.

Kako misliš leteća? Pitam je.
– Pa ti si brza i sve stižeš, pa ćeš biti leteća.
– Aha, a čime letim?
– Kako čime?
– Pa šalim se Emelija, to je bila šala.
– Aha.

Preuzimam leteću smjenu i mašem krilima, raznosim sendviče, dotrpavam mlijeko, ribam prosutu toplu čokoladu, popunjavam escajg. Dan prolazi u nekom magnovenju, da sam uveliko na pogrešnom mjestu.
Danka, pomozi mi na kafi.
Danka, kasa ne radi.
Danka, da li je dresing bez glutena?
Danka, da li bi mogla da pokupiš suđe, ja moram u wc?
Glava me boli, nisam unijela nikakvu tečnost u sebe, žedna sam, žiga me koljeno, suđe nije moja odgovornost danas. Na spisku lijepo stoji: Olivija na suđu. Uzimam veliku sivu plastiku i krećem u napad po suđe. Prazne šolje posvuda, prljavi stolovi, ljudi ulaze, izlaze. Pitam se kako im nije naporno da ovdje sjede uz sve te zvukove i točkiće kofera koji grebu po podu. A možda ih oni i ne čuju. Dolazim do stola sa foteljama. Nema nikoga, samo more posuđa. Kupim jedno po jedno, brišem stol, sklanjam novine koje su posvuda naokolo. A onda, na fotelji spazih knjigu. Uz sam rub fotelje, smještena tu, kao da je neko zaboravio. Spustim sve na sto, pogledam knjigu i dalje ne dodirujući je i čitam napopačke:
E R L E N D   L O E. Erlend Lu!!! Vještica u meni se uzjogunila, pomislih. Nešto mi poručuje, ali šta? Da nekome treba da vratim knjigu? Okrećem se okolo u panici, tek na dva metra od mene kafu piju dvije žene.

– Izvinite, jeste vi možda zaboravili knjigu ovdje?
– Ne, ne. Odgovaraju u glas.

Uzimam knjigu, potvrđujem: Erlend Loe – Fakta om Finland (Erlend Lu – Činjenice o Finskoj) i vidim da iz knjige nešto viri. Automatski pridržavam bijeli papir, vjerujući da je to put do njenog vlasnika. Međutim, papir ne ispada. Papir je fiksiran, njega je neko zalijepio na prvu unutrašnju stranu i on tu stoji. Čitam tekst, otkucan na švedskom, na kojem u prevodu piše:

„Zdravo ti, ovu ovdje knjigu sam ostavio/la sa namjerom da bi mogla da završi u tvojim rukama.
Pročitaj je, nadam se da će te zainteresovati (probuditi interes)„

Ljudi zaboravljaju sve, od kišobrana do skija, skoro pa glavu zaborave, ali knjiga je nešto drugo. A mislila sam da su Jehovini svjedoci ostavili neku zamku za lakovjerne, jesam zaista. A onda je srce počelo da mi lupa i nisam vjerovala šta se dešava. Baš danas, baš sad, baš kad sam negativna o svojoj budućnosti, baš kad razmišljam da li da se selim iz Švedske, baš kad me drugi uvjeravaju da dolazi bolje vrijeme za mene, baš kad sad. Sad. Danas poslije juče kada sam plakala na sliku samojeda. Danas prije dana kada mi stiže mama. Danas poslije juče od kada nema slobodnih mjesta na Kritu. U grudima mi igra i vidim kako sjedim kući, kako čitam, kako ne usisavam, kako ne ribam kupatilo, kako jedem buđavi sendvič za ručak, ali kako čitam i kako pišem. Opet pišem. Kako je trebalo nešto da mi se desi, da me pogura. Da kaže, ej pa zašto ne pišeš, evo ajde sad pa nemoj!? E sad hoću!

Ma nisam se ni sekunde dvoumila i evo me, sjedim i pišem, pa malo čitam knjigu, pa malo pišem, pa mazim macu koja je nečija i ušla je kroz prozor samo da jede i da je pomazim, često dođe ali ne ostaje, i podovi me čekaju i usisivač me čeka, ali on će me ionako čekati cijelog života.
I sad se samo dvoumim:
Da li da knjigu pročitam i zadržim ili da lanac nastavim?

fakta

maca__

Advertisements

18 Comments Add yours

  1. IvanaV says:

    Draga Danka,

    Čitam i sve ne želim da se završi ovaj post, želim da traje i traje a ja da čitam i čitam. Sve te razumem, kako je kada si jedan dan u tuđini očajan i pitaš se ‘Šta ja ovde radim?’ i kažeš ‘Idem bre nazad, dosta je bilo’, a onda se drugi dan desi nešto što učini da se osećaš na pravom mestu, u pravo vreme, energija ponovo krene i sve je Naivan.Super. :*

    1. Ivana <3,

      sve me razumijes, ali bice i prica, sve se nadam da ce da me drzi i energija i optimizam!

      Ljubim te!

  2. lana says:

    Divna ideja! I sama cu to napraviti, ionako ne mogu da nosim knjige sa sobom dok se selim po stanovima Alberte, a opet ne mogu da odolim a da ih ne kupim…

    1. Laco,

      eto ideje divne!

      Javi sta si proslijedila :*

  3. SuzIca says:

    Ideja je odlicna, ja bih je zadrzala, a neku drugu prosledila dalje, sta cu kad volim uspomene 🙂 :*

    1. Suzo,

      zadrzavam je, a neku drugu saljem dalje. Odlucih tako.

      Zagrljaj.

  4. Draga Danka,

    najpre želim da ti kažem da uživam u svakom tvom postu onako kao što se uživa u odličnim romanima. 🙂
    Kako čvrsto verujem da ne postoje slučajnosti, a i pošto obožavam Lua, ja bih tu knjigu zadržala, a neku drugu bih prosledila dalje. 🙂
    Pozdrav. :*

    1. Veliko hvala Bezimena, ali sa komentarom 🙂

      Tako sam i odlucila, neko ce drugi dobiti meni drago stivo.

      Veliki zagrljaj.

  5. AustersGirl says:

    Aleluja, napokon si nam se vratila! I bas mi je drago da je upravo Erlend Lu zasluzan. Citala sam Naivan.Super i totalno je drugaciji. Cudni su putevi knjizni!
    Hug
    P.S. Obecala si mi mail 🙂

    1. Austers, sad znam ko si 🙂

      Mejl stize, opsiran i detaljan ❤ ljubim te!

  6. Nevena says:

    Jao Danka, volim te! Ma ne, obožavam 😀

  7. Aleksandra says:

    Boze, koliko volim tebe kao osobu. Bas kao i Lua koji je, eto, moj omiljeni pisac. Vec godinama… Ovo ti je bilo sudjeno. Mislim da trebas da je zadrzis. A da neku drugu prosledis dalje, da bude sudjena nekom slicnom.

    Zelim da te taj optimizam drzi sto duze :*

    1. Hvala Saska, da znas da sam tako i odlucila, ovu zadrzavam, neku meni dragu prosljedjujem.

      Optimizam saljem dalje, ali i zadrzavam, takodje 🙂

      Zagrljaji i poljupci!

  8. Jovana says:

    Slucajno sam preko Braninog sajta dosla do tebe. Pocela sam da citam, isplakala se kao kisa, ali ujedno i odusevila tvojim talentom za pisanje. Svaka cast djevojko, skidam kapu ya svaku napisanu rijec. Nadam se da ces uskoro nastaviti da objavljujes nove postove.

    Jovana

    1. Jovana, mnogo ti hvala! Divna si sto si se javila. Pisi mi kad god osjetis potrebu… ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s