Hortenzije baba Petre

O baki sa mamine strane nisam puno pisala. Ne zato što nemam ili nisam imala o čemu, nego zato što nisam znala o čemu bih prije. Nisam bila previše bliska sa njom, bila je to žena blagog lica, povučena i ćutljiva, ali svojevremeno vedra i hrabra, kako sam između redova čula. Pamtim je oduvijek kao bolešljivu, ne znam ni sama tačno od kada, a mamu ne volim da pitam. Živjela je bez jednog bubrega i sa lijevom rukom i nogom skoro bez funkcije. Voljela je da hekla i to je uspjevala pridržavajući iglu zdravom rukom, a bolesna joj je služila kao podrška. Svako od dvanaestoro unučadi dobilo je isheklan stoljnjak za sto od dvanaest osoba. A pored toga, još je tona heklanog i ištrikanog ostala poslije nje, u ormaru sobe pokojnog ujaka. Pored hobija koji joj je jedini preostao u životu, posebno je voljela cvijeće. I imala ga je posvuda. Duž dvorišta uz obje strane uske betonske stazice, oko bunara, između travnjaka, po prozorima i uz samu ogradu do ulaznih vrata. Kako su godine odmicale i njena snaga bivala sve slabija, tako je i cvijeća bilo manje. Prvo su mama i tetke pričale sa njom da poskidaju saksije sa prozora, jer ne mogu stizati da održavaju, a onda se sve svelo na par sitnih žbunova ruže i kojeg busena narcisa, s proljeća. Sjećam se da je svaki put plakala kada bi se povela priča o cvijeću ili bilo čemu što je njoj bilo važno, a više ga nije bilo. Ćutke je spuštala glavu, a one su joj objašnjavale kako nema smisla da se pati, jer to sve traži vrijeme i umara je. Ipak, za tri ogroma žbuna hortenzije zahtijevala je da ostanu na svom mjestu. Sjećam se da sam kao mala uzimala u ruku taj veličanstveni pupoljak i divila se bojama i sitnim cvjetovima unutar cvijeta. Onda smo se iza njih sakrivali kada bismo igrali žmirke, a potom smo ih zimi pred praznike kitili svjećicama koje je djed donosio iz Austrije, dok je još tamo radio.

I tako su hortenzije zauvijek ostale nešto posebno, čak i onda kada su njih dvoje umrli, a kuća se na selu prodala. Kada sam prvi put, mjesecima nakon prodaje, došla u rodni grad i na putu ka groblju prošla pored nje, zanimalo me jesu li novi vlasnici ostavili hortenzije. Usporila sam autom i naginjala se kroz prozor da vidim ima poznatih žbunića tamo, ima li boja i pravilnih, zelenih listova. Poprilično ogoljena površina stajala je gdje su nekad snivale bakine hortenzije. Nešto se u meni steglo.

……

Nekad sam davno, dok sam još studirala, gledala na RTS emisiju o Đorđu Vardi. Čovjek našeg porijekla koji je živio tada, a možda živi i dalje, u Parizu. Čovjek koji je od cvjećarskog posla napravio umjetnost, osvojio silne nagrade i postao moj uzor. Tih sam mjeseci bila opsjednuta cvijećem, elegancijom koju je on kroz biljku prenosio u svakodnevicu i tim nesvakidašnjim talentom. Imala sam žarku želju da ga upoznam, da učim od njega i znala sam da je u moju ljubav ka dizajnu enterijera, kroz tu jednu emisiju, čini mi se sa Mirom Adanjom Polak, unio pometnju. U moje ideje o uređenju i dizajnu, o ambijentu koji bih stvarala, jednostavno osjećala sam da su se stvari i vidici pomjerili. Naravno da ga nikada nisam upoznala, na neke moje mejlove u kojima sam ga hvalila i pisala mu o energiji koju je na mene prenio, nikada nije odgovorio. A možda ih nikada nije ni pročitao.

…….

I dalje tražim novi posao. Radila bih bilo šta, kreativno, taman i za iste pare koje na ovom radnom mjestu dobijam. Razmišljala sam o tome da tražim posao u cvjećari. To bi me možda na neki period ispunilo, nešto bih novo naučila, a onda bih to mogla da primjenim u enterijeru, ako se ikada desi da mu se vratim. U maštanju o tome, sjetila sam se Varge i tog perioda, sjetila sam se hortenzija i bake, sjetila sam se želje da sama imam neku radnjicu koja bi u jednom svom dijelu prodavala samo posebno izabrano cvijeće, ponajviše hortnezije, onako u buketima svježe, smještene u nekom sjajnom šarenom prostoru, sa drvenim sanducima i braon papirom.

Vraćala sam se iz jutarnje smjene i gledala svoj lik na izlozima duž centra. Trebalo je da odem do biblioteke da vratim neke knjige i odlučih da prošetam. Nisam bila u centru sto godina. Zagledala sam u blještave natpise, gurala se između ljudi i razmišljala o tome kako izgledam strašno depresivno u crnoj jakni, šalu i hlačama sa posla. Kako bih trebala da za sljedeću sezonu kupim neki kaput u boji. Znala sam i koji. A onda je u susret meni naišla djevojka sa šarenim kaputom, dugom, sjajnom smeđom kosom koja je padala preko ramena i sa buketom hortnezija u ruci, koje su u nekom čudnom pakovanju ležale vodoravno. Skoro sam prestala da dišem. Čas sam gledala u lila-zelene cvijetove koji su virili, čas u nju. Prošla je pored mene, a ja sam se potom okrenula i dugo ostala da gledam za njom. Vidjela sam da na buketu piše naziv. Nešto sa B. Bu…. Ja moram da pronađem ovo mjesto, kakva je to cvjećara i zašto ja nisam čula za nju? Nastavila sam da koračam kroz Fredsgatan, kada se sa lijeve strane, pored svih onih šljokica i sjaja na jednom stvori drveni sanduk, jedan, dva, pet, buketi i mala radnjica BUNCHES.

Srce je počelo da mi lupa, hortenzije, kale, ljiljani, more cvijeća koje ni ne znam kako se zove. Bez razmišljanja uđoh.

–          Hej!

–          Hej!

–          Mogu nešto da te pitam?

–          Naravno, odgovori djevojka mlađa od mene par godina, možda.

–          Mene zanima jel primate vi radnike?

–          Pa trenutno ne, ali možda možeš da ostaviš svoj CV ako želiš, pa ću ga ja dati mojoj šefici.

–          Oh, nemam ga ovdje sa sobom, ali mogu navratiti sutra.

–          A jel imaš završenu školu za cvjećara?

–          Ne, nemam.

–          Oh, žao mi je, mi ne primamo ljude bez završene škole.

–          Imam strašnu volju! Ne biste morali da mi platite, ja bih bila kao neko na praksi, dolazila bih kada sam god slobodna.

Ona se samo nasmijala na moju zadnju izjavu i slegla ramenima. Dugo sam je samo gledala, očekujući da će reći nešto pozitivno. Nije. Okenula sam se oko sebe, pogledala sve one bukete, na hortenzijama je stajalo buket = 150 kruna (15e).

Nemam školu, ali cvijeće i ja se poznajemo.

Nemam školu, ali znam kako je Đorđe Varda počeo.

Nemam školu, ali sam se u hladu bakinih hortenzija skrivala, jedući marelice koje su bile spremljene  za pekmez.

Nemam školu, ali sam vidjela da kursevi za cvjećare koštaju 15 hiljada kruna.

Nemam školu, ali nemam ni pare da kupim ovaj buket ovdje.

Nemam školu, ali nemam ni željeni stan u koji bih taj buket unijela i stavila ga u uski, dugački hodnik, na crnu komodu, tik pored njegove fotografije Indije.

Nemam školu, ali bih radila džabe.

Nemam školu, ali sam voljna da učim.

Izašla sam, vratila knjige, sjela u tramvaj, razmišljala o svim onim fotografijama na Instagramu koje postavljaju neke svjetske i domaće blogerke, gdje se petkom popodne ili subotom ujutru, obavezno u torbi, uz savršen autfit nosi buket, koji je bitan eto, jer to je tako pariški i svjetski. Razmišljala o mojoj Arhitektici, kojoj bi se sigurno ovo pakovanje za bukete dopalo i o čemu bismo na kafi pričale bar pola sata. Razmišljala sam o Vardi, o tome kako ću jednom zasaditi tri žbuna hortenzija da sva djeca svijeta imaju gdje da se skrivaju, kada im se skrivati ćefne.

Ušla sam u uski, mračni hodnik „svog“ stana i upalila svijetlo.

0001248068_l_0_688h1y

22_

33_

Izvor fotografija:

Foto 1

Foto 2

Foto 3

Advertisements

17 Comments Add yours

  1. Aleksandra says:

    Sad hortenzije volim jos vise 🙂 I kad ih vidim, ja cu se uvek setiti tebe :*

    1. O sjajno! Obozavam ih!

  2. Nevena says:

    Opet ja sa toplom čokoladom i kanelbularom bi svratila 🙂

    Hvala Danče na ovoj priči, nedelja mi je počela kako treba. Hortenzije su moje omiljeno cveće, jer baka. Kada smo za našu kućicu planirali dvorište ja sam od prvog dana htela samo hortenzije, plave. Naravno, kupila sam sadnice, porasle su malo tokom leta, roze doduše (iako sam kupila plave) i onda ih je napala neka štetočina. Skroz su se osušile ali nisu propale, vidim da je koren živ. Sledeće proleće nastavljam borbu i ne odustajem da imam dvorište puno žbunova hortenzija plavih. Dobro, može i rozih, samo nek su hortenzije 🙂

    :*

    1. Hvala tebi Lalice, za sve tvoje price i za ovo iskustvo da hortenzijama. Ja takodje zelim mnostvo zbunica sa njima, kad dodje vrijeme da imam svoju kucu, dvoriste i vremena za sitna zadovoljstva! Do tad cu da kupim poneki buket i da pratim kako se tvoje hortenzije rascvjetavaju ❤

  3. ovonisamja says:

    Arhitektici se mnogo sviđa pakovanje. I uvijek me i nervira kad imam sto stvari u ruci i još buket moraš da nosiš vertikalno ko štafetu (kao da ja više od 2x godišnje i držim neko cvijeće,al ajd) Ali ovo horizontalno me oduševilo. Ne znam,meni je ovo modni detalj. Iako o modi baš ne brinem,ali odličan je detalj,ovaj ili onaj. 🙂 Papir,karton,reciklirano pa onda zelenilo u to tako sve “eko”. Ma odlično.
    Nego,sve je to super,ali ja sam vidjela da tamo viri suncokret u jednom od papira,tako da zaboravljam hortenzije trenutno 🙂
    Priču sam progutala ko i uvijek u sekundi i u nadi da ćeš češće objavljivati svoje priče,ja ću ostati na ovoj stranici i klikati refresh,refresh…

    1. Znam ja da si ti Suncokret Girl i znala sam da ce ti se svidjeti pakovanje! Sad cekam da dodjes pa da idemo u setnju i izvidjanje zajedno! :*

  4. Draga Danka,
    veliki pozdrav za tebe 🙂 Nadam se da si dobro, da nisi danas premorena, a ako jesi – da će ti ova poruka, makar malo, ulepšati dan. Preko Nevene sam došla do tebe i drago mi je zbog toga. Čitam tvoje tekstove i žao mi je što ih nema više. Takođe mi je žao što se pametno i vredno stvorenje muči na poslu, umesto da uživa. Ne mogu ni ja da se pohvalim nekom velikom srećom, ali ipak… Moram ti nešto reći za Vardu. I ja sam gledala tu emisiju Mire Adanje Polak, i isto kao ti bila oduševljena svakim delom njegovog posla. Kontaktirala sam ga na njegov oficijalni sajt i – odgovorio je. Kulturno se zahvalio za pohvale, uz pozdrav. Iskreno, nisam ništa očekivala, i baš me obradovao. Verujem da je bio srećan što mu se neko “na našem” obraća. Vrlo je vredan, i kreativan, i još tada (pre sigurno 5 godina) je krenuo u posao sa nakitom. Ko zna u kojim je sad kreativnim zanosima… 🙂 Nadam se da tebe tvoj neće napustiti. Koliko sam razumela, ti si dizajner enterijera?
    Hortenzija bi lepo mogla da raste i u velikoj posudi. Sećanje možeš oporaviti malim sadnicama koje ćeš staviti u zemlju, držati saksiju blizu svetla ili (zaštićenu od snega i kiše) na terasi… Ja sam sigurna da bi lepo rasla i mamila ti osmehe…
    Pozdrav iz Srbije! Jelena

    1. Draga Jelena,

      mnogo ti hvala sto si mi se javila. I jos ako si ovdje preko Nevene nabasala, to samo govori da volimo slicne stvari :). Ne, ja nisam (na zalost) dizajner enterijera, samo sam radila u toj bransi dosta dugo i to mi je najveca ljubav.

      Planiram sutra da odem do jedne radnje koja prodaje stvari za kucu, bastu, dvoriste i da kupim sadnice hortenzija ukoliko budu imali. Pa da pokusam. Divno si me posavjetovala. Nemam balkon i terasu, ali valjda ce i u zatvorenom uspjeti da prezive.

      Ko zna u kakvoj je Varda bio guzvi tada kad sam mu pisala. To sto ti je odgovorio potvrdjuje moje vidjenje njega kao covjeka i kao umjetnika. Sjajan! Ako nekad budem u Parizu pokusacu ga uhvatiti, cisto onako, iz avanturstickih ludorija, svraticu u cvjecaru i pitati: A kada gazda dolazi? 🙂

      Jos jednom ti hvala na javljaju i bice postova vise, obecala sam sebi ❤

      Zagrljaj,

      D.

      1. Hoće, preživeće, samo im daj svetla i redovno zalivaj, prehranjuj… I kupi veeeeeliku saksiju. Sigurna sam da će i tvoja baka baciti malo magije na njih, i da će ti se tako javiti, baš kao i onaj put kada si videla onu devojku na ulici, sa hortenzijama… Ljubim te!

      2. Javim ti rezultate! Mnogo hvala! ❤

  5. AustersGirl says:

    Bideronka, razbit cu te! Rasplaces me u ovo smogno decembarsko jutro, koje je mozda i obecavalo dok nisam procitala tvoju (dugo ocekivanu!) pricu… Na ovom blogu bi trebalo stajati upozorenje: Roditeljska paznja, ne preporucuje se maminim plackama ispod 35 godina!

    Eh, da mi je da sam reinkarnacija Peggy Guggenheim samo bih u tebe ulagala, casna rijec!

    Nego, “dok god ima mraka, bice i svanuca”, a tebe sigurno negdje ceka neki enterijer studio, samo se jos niste sreli. Dotad, grlim te i stiscem palceve da uspijes!

    1. Draga moja AustersGirl!
      Sta da ti kazem sem da mi nije namjera da rasplacem, vec to ti tako dozivis moju pricu, jer me dobro znas 🙂 dakle krivicu ne prihvatam. No ipak, ljudi koji me citaju su ljudi velikog srca i jakih emocija, nisu od kamena i to mi je najveca pobjeda ikad! Sto se slicni pronalaze i dodju ovdje da se malo iskljuce iz svega ostalog. A ti ces tek da ulazes u mene (i sebe) jer nam predstoje neki divni zajednicki projekti. Do tada, citamo se i pisemo! :*

    1. Horhe, dobrodosao! 🙂

  6. Gorica says:

    Već neko vrijeme čitam tvoje priče i uvijek me pomjere i učine dan drugačijim.
    Razumijem ovu priču vjerovatno ponajviše. Pamtim dobro prvi put kad sam stala pred bakinu kuću i pred golo pokošeno dvorište, kao i maminu priču o tome koliko joj je bilo teško kada je sa svojom sestrom iskopavala ruže znajući da se baka o njima više ne može brinuti. Sve je to vjerovatno i razlog zbog kojeg sam i sama počela da volim cvijeće i htjela da napravim svoj vrt i na kraju je taj vrt, pogotovo kada sam bila nezaposlena, bio moj izvor inspiracije i sačuvao moj zdrav razum. Sada, kada živim i radim u drugom gradu, još uvijek redovno mamu preko telefona pitam kako šta u bašti (iza zgrade) raste i prkosi li moje cvijeće redovnim napadima maca koje mama hrani, a kojima je moj vrt omiljeno igralište. Tu se prvo i uputim kada dođem vikendima.
    Bakino omiljeno cvijeće, afričke ljubičice, imam u stanu. Igrom sudbine, jedva mi uspijevaju i ne mogu se porediti s njenim.

    Sretno sa hortenzijama. 🙂 Prekrasno pišeš i hvala ti na ovakvom blogu.

  7. egomarija says:

    Priče su ti prelepe. Svaka čast. 🙂

    1. Marija, hvala ti mnogo.

      Zagraljaj.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s