Linin dan sa kokoškama

Kada sam se sa Linom dogovorila za jutarnju kafu u mom omljenom kafeu u gradu, vjerovala sam da je na pomolu novo drugarstvo. Susret smo nekako spontano isplanirale, na njenu inicijativu, ali od svih ljudi na poslu trenutno, ona je jedina sa kojom bih zaista mogla da PIJEM kafu. Prihvatila sam rado. Lina je dala otkaz i ovo je njena zadnja sedmica na poslu. Oh, kako sam srećna zbog nje! Nema više: hoćete li veliki kapućino za 5 kruna više. Nema više: želite li sendvič uz vaš espresso. Nema više: nestalo nam je kašika. Nema više: pokupićemo suđe čim se koleginica vrati sa pauze. Od petka će Lina moći da nalakira nokte, da stavi omiljeni lančić i da raspusti kosu.

U glavi sam ovako rasporedila svoja dva, vezana, magična slobodna dana:

Četvrtak:

-Kafa sa Linom

-Slanje razglednica

-Završavanje nacrta za enterijer restorana G

-Slanje aplikacija za novi posao

-Fotografisanje i marketing za MB

-Trčanje

-Spavanje

Petak:

-Ležanje u parku sa Senjom čitav ubogi dan

Plan je trebao da se ispoštuje od a do ž, ali kada mi je sinoć stigla poruka od Line, ne samo da mi je bilo žao što se, očigledno, nećemo vidjeti, nego sam bila i pomalo zabrinuta. Plus je već prva stavka sa to do liste bila dovedena u pitanje. Odlično, obećavajuće!

Poruka je glasila ovako:

“Želim samo da ti javim na vrijeme…Zadnja tri sata imam strašnu anksioznost koja ne popušta. Idem sada do mojih na selo i pokušaću da se isključim iz svega. Jako bih voljela da se vidimo sutra, ali ovako kako se trenutno osjećam, želim samo da se osamim. Teško dišem i osjećam strašnu tjeskobu i nemir u čitavom tijelu.”

Osjećaj koji je Lina opisala zvučao je tako realan i poznat. Toliko poznat, da se nekako saživiš sa njim, pa i kad te pogodi, ne čudi te što je tu. Odlazi i vraća se, sjeti te svaki put na ljetne raspuste kad si djete, pa su ti koljena i potkoljenice izubijane od trčanja ili sedri u Uni. Sjeti te na spontane nedjeljne roštilje ispod loze, na pozive u ponoćne vožnje i pivo na keju, na zvuk tvojih i još bar 3 para štikli koje odzvanjaju glavnom ulicom, na šum jesenjeg skupljanja lišća onim širokim zelenim grabljama i na zagrljaj koji se sa visine od 1.86cm spušta ka tebi i stavlja te na ramena iako više nisi mala. Na sve me sjeti, a pogotovo na ono kada tog osjećaja nije bilo, kada nisi znao šta je.

Ipak, znala sam šta je prourokovalo ovaj osjećaj kod Line: rezultati prijave i intervjua koje mora da čeka do kraja juna, a koji bi joj omogućili ispunjene sna da postane Art director. Studirala bi na prestižnoj školi na Berghs-u, prvo godinu dana u Štokholmu, a onda tri godine u San Francisku. Dobila bi krila, radila bi ono što zaista osjeća i voli, a ako joj krajem juna jave da nije upala na listu primljenih, moraće da se vrati na stari posao u starački dom i da čeka još godinu dana da se opet prijavi.

Brzo sam joj iskucala poruku prepunu ohrabrenja, između ostalog da se odmori i da joj je ostao još samo jedan dan na ovom ušljivom poslu, koji ne voli. Jer je hrabra. Jer ja sam nekako vjerovala u nju. Njena pojava je odisala istovremenom smirenošću i lucidnošću. Ona je jedna od onih koji vam na najnormalniji način u jednoj sekundi pričaju o super koncertu koji će se održati za vikend, a onda kaže kako osjeća da joj noge smrde na zagorjeli kari i da svi to osjete. I strašno je zabavna i kreativna. I uvijek mi govori: I don’t belive in God but I will pray for you. Ili ”Sleep tight and don’t let the bed bugs bite” kada zajedno završavamo večernju smjenu i rastajemo se na ćošku.

Kada sam se probudila jutros, spakovala sam u torbu dvije prazne razglednice i pernicu sa olovkama u boji. Umjesto sa Linom, sjela sam sama u Bar Italia, naručila jači kapućino (konbarica nije pitala hoću li sendvič ili kolač), izvadila razglednice i ispisala jednu za Južnu Koreju, a drugu za Veliku Britaniju. Razmišljala o Toskani i kako bi bilo sjajno otići na neki road trip u brda i brojati čemprese kroz prozor stare volkswagen bube. Onda sam se prošetala do obližnje cvjećare, kupila dva buketa božurova na sniženju i prošetala nazad do stana. Usput sam shvatila da sam gladna, pa sam kupila i karton jaja na kome je stajalo:

«ŠVEDSKA EKOLOŠKA JAJA»

“Naše koke jedu dobru hranu, slobodno šetaju vani i dobijaju par sati sunca dnevno”.

Čovječe, pa rekao bi čovjek, blago kokoškama! Žive bolje nego ja. I Lina.

Onda sam došla kući i po receptu Jamie Olivera ispoširala dva komada. Vani je bilo sunčano, zamišljala sam kako Lina sjedi na trijemu kuće na selu i gleda u kokoške koje se slobodno šetaju po dvorištu. Bila sam sigurnija u to da je na pomolu novo drugarstvo, ono u kojem priznaš nekome da se ne osjećaš dobro, da vrebaju strahovi iz mračnih dubina tebe, da «nije iskrslo nešto hitno» nego da danas nisi svoj.

Onda sam joj otkucala poruku na WhatsApp:

“Ako znaš, molim te javi mi u kojem to djelu Švedske ima dnevno par sati sunca, da se odmah tamo selimo”!

A onda sam joj uslikala karton od jaja.

 

414843_10150733279822927_1955244063_o

Photo: http://www.amerkapetanovic.com/

 

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. Milica says:

    Konacno !
    My day just got better. ..
    Hvala

    1. Nema na cemu, hvala tebi M!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s