Capri

Astri je opet oslabio akumulator. Malo malo pa kad se negdje uparkiraš, ona neće da upali. Zoveš, vidiš ko je kod kuće, da doveze ispravljač, da se malo napuni pa da se pokrene. Ali mama je skontala caku. Ona stavi upravljač svako veče kad se uparkira, preko noći se napuni, pa je po danu lakše. Ne mora niko da te gura ili vuče sa parkinga na koji si se zavukao. To mi je sve objasnio brat kada sam stigla kući.

Danas trebam do Binga u nabavku. Svega treba, inače bih pješaka, ali istegnuću ruke. Pitam mamu kakvo je stanje sa Astrom? Brat odgovara: “Dobro, samo se uparkiraj negdje sa strane tamo, uz tranzit, da te lakše povučem ako zatreba.”

Astra stoji ispred ulaza. Čeka. Nije više jednako bijela, od vremena i snjegova kao da se smanjila. Porazbijana plastika na zadnjem dijelu, to je valjda blatobran, ne znam. Ožiljak ovdje, ožiljak ondje, svaka packa svjedoči o nekom danu, događaju, o istoriji naše porodice, od kad je ona sa nama. Staklo na svjetlima, to su valjda farovi, nekako maglovita, ne ko nekad prozirna. Neka staračka mrena se navukla na oči. Sjedišta su istrošena, koža oko mjenjača se ogulila, a unutra se osjeti rakija kao da je čitava četa alkoholičara spavala u njoj noćas. Mama prolila više od pola litra najbolje domaće šljivovice, koju je ponijela sa sela, jer čep nije bio dobro zatvoren. Još je kaže ne može prežaliti. Mama pije rakiju za Božić, Vaskrs i Slavu. 3 čašice godišnje.

Parkiram se po naređenju, punim kolica i krećem kući. Pitam se hoće li upaliti. Kaže brat: Okreneš ključ, ali samo malo, da se ne pale svjetla, da ne trošiš akumulator. Onda pričekaš deset sekundi pa brzo zaverglaš. I hop, upali ona. Drugarica draga!

Vozim ka kući. Tranzit mokar, klizav i prljav, sa strane sve nijanse sive po snijegu. Tmina se neka spustila, a ja zagledam okolo, šta se novo izgradilo, šta se promjenilo. Vidi, novi market. Vidi, kod čiče i strine puno dvorište auta, stigle su Sanja i Vanja. Cezar pušten kod komšija, valja se u snijegu.

Onda me dočekalo moje dvorište. Uvezla sam Astru lagano i ušla u “šupu”. Kada su svjetla obasjala tarabe, ništa mi nije bljesnulo. Nemirna kantica sa medom, sa retrovizora, mahala je sporo lijevo-desno. Auto je radilo. Ne želim da ugasim svjetla. Ne želim da izađem iz auta. Mislim se, izvlačiš se iz kućice. Suze me stižu, padaju po jakni, koja je prečista za moj boravak ovdje. Nema otisaka tvojih šapa, nema ogrebotina. Mrzim ovu glupu jaknu. I snijeg. I Božić. I zimu. I minus. I januar. I savršeno ravni snijeg na travnjaku. I čiste stepenice.

Izvadim ključ, izađem. Tišina. Nema laveža, tvog jezika, tvoje medolino glave, bijele dlake koja leti posvuda. Priđem boksu. Srušila bih ga. Nogama bih izbila tarabu po tarabu. Mrzila sam ga od kad su ga napravili. Da sam se ja pitala umjesto tulipana bi bile tvoje stope, a ne ovako da tu moraš da spavaš i provodiš dobar dio dana. Mili, premalo smo se igrali. Ostavila sam te. Sanjala sam te stalno kako si zarastao u mahovinu, kako ti dlaka više nije bijela, nego se kao neki prljavi dredovi sa tvog tijela spuštaju u travu. Ti umireš, žedan i gladan. Ja dolazim i ti podigneš glavu i pogledaš me. I uvijek isti san. Već godinama. A onda kad ti stvarno dođem, ti ko i uvijek, prelijep, veseo, skačeš i od sreće laješ. Mama zadužena za hranu, brat – novi najbolji drug. Jer te je vodio u šetnje, kod veterinara, četkao, igrao se i trčao sa tobom, ali i za tobom kada šmugneš. Normalno da si želio da pobjegneš. Tamo, gdje nema vrućine, toplotnih udara, sparnih dana, taraba. Tamo gdje vučeš sanke i trčiš sa drugarima. Gdje ima prostranstva, slobode i žena.

Kad su veterinari rekli da si “stariji pas” ja sam se zapitala da li oni zaista pričaju o tebi? O mom Capriju, koji je rođen u januaru 2008 i koji ima energije za galop do graničnog bez da stane. Kažu, ne znaju da li ćeš dobro podnijeti operaciju. Možeš misliti! Jedna operacija za tebe takvu mrcinu! A onda jedan poziv više i jedan tumor više riješavaju našu ovozemaljsku igru.

Tamo gdje si sad, snijeg ne prestaje da pada. Sibirske tundre ne zanima to što si posjetio baš nas, što smo preplakali dane poslije, što smo te čuvali od sunca, što sam te voljela više od ljudi. Tamo gdje si sad snijeg je bijel i tvoj akumulator je ponovo pun. Ti si čupav, mekan i bijel ko uvijek. Snjegovi i vrijeme, tamo ti ne mogu ništa. A ja kad otvorim vrata, umjesto tebe, stoji Astra. Čeka.

 AMER4020.jpg

 

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. Olja Olivia says:

    O Danka ❤
    "Mili, premalo smo se igrali."
    p.s. Uvek je premalo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s