Kafa i suze

Djevojka se užurbano kretala ka sjevernom dijelu grada, gdje je koncentracija ljudi uvijek najveća. Željeznička stanica, mjesto gdje se ljudi sreću, rastaju, grle, žele jedni drugima srećan put i mašu,  gdje odlaze bez pozdrava i spušenih glava koračaju nazad ka novim životima. Torba na ramenu bila je oteška. Kapi za nos, novčanik, telefon i ključevi,…

Šta će biti s nama?

Kada sam se probudila jutro mi je mirisalo na prepečeni hljeb i džem od narandže, na altan koji je imao pogled ka zatvorenom dijelu dvorišta, na vjetar i miris bijele pamučne pidžame. Probudila sam se u maloj sobi u potkrovlju i jasno je bilo da je to samo moja želja, daleka od realnosti. Sat na…

O ljetu

Bilo je skoro pet popodne kada sam se autom ”spuštala“ niz ravnicu Futoškog puta, pa Futoškom, sve do Jevrejske, a onda desno skrenula na Bulevar Mihajla Pupina i polako se popela na Most. Mogla sam i da izbjegnem gužvu na Bulevaru, ali nisam, namjerno nisam. Sa CD plejera čuli su se Kings of Leon, moj…

Lice i naličje nedjelje

Jedna se djevojka umornim korakom vukla ka drugom kraju grada, gdje su ljudi danas, nedjeljom, šetali, izvodili ljubimce i djecu u prirodu i veselo zamahivali onim štapovima, naginjući se čas u jednu, čas u drugu stranu. Ona je ispod lijeve miške nosila rozu stolicu na bijele tufne, koja se mogla rasklopiti u dva položaja. U…

Duša Arhitektonska

Hodala je lagano i na leđima je nosila futrolu, tubu sa hamerima umjesto klasične ženske torbice. Kao ni jedan drugi student, razlikovali su se ti umjetnici od svih ostalih sa kojekakvim sveskicama i rokovnicima. Bilo je u tim skicama neprospavanih noći, propuštenih žurki, roditeljskih ušteđevina, nevoze, talenta, tragova crnog tuša i ljubavi, naravno. Nije mislila…

Nešto kao Sara, Sara Kej.

Svaki put kada sam nekuda odlazila iz svoje sobe iznijela bih kofere pred vrata, vratila se, gurnula glavu kroz štokove i nju, onako usnulu, urednu i pomalo tužnu pozdravila sa: „Sobice, vratiću se brzo“. Uvijek, ali uvijek bi mi se oči napunile suzama i u grlu bi me gorko škakiljalo, pa čak i sad dok…

Srećna Švedska

Njih dvije su stajale šćućurene u uglu, kao dvije uplašene djevojčice. Nosile su na sebi najdivnije boje u koje sam se na prvi pogled zaljubila. Jedna je gospođa stajala pored tog staklenog kredenca i gledala u njih, takođe. Bila je tu prije mene i već sam se kudila zašto iz parka nisam brže koračala. Znala…

Šala u kafeu

Već danima u svojoj sobi slušam Yann Tiersena, čitam Kunderu i čekam da na Sjeveru procvjetaju lipe. To ja u stvari prizivam jedan davni osjećaj, koji me vraća pod krošnje djetinjstva i staru lipu kod Gradske kafane, rasvjetale već u maju. Tu sam obično sjedila sa mamom i tatom, pila „Naru“ i slušala ulične svirače…

Suknja na biciklu

Kada je moj djed odlučio da nekome od unučadi pokloni svoje staro biciklo, niko nije bio srećniji od mene. Imao je tada nas osmoro i smatrala sam da je znao ko ga najviše želi. To se desilo i u trenutku kada je priznao sebi da više nema dobru koordinaciju i da ga tijelo izdaje. Predosjećao…

Magdina želja

Zdravo. Ja se zovem Magda i imam 7. godina. Najviše volim mamu, tatu i Pufija. I Linu. Sa Linom se igram u parku poslije škole i ona je bila na mom rođendanu u junu, kada sam ja prvi put sama uspjela da ugasim 7 svjećica. I tada sam zamislila želju, istu kao i za 6….

Priča o “Danki”

Kada je Carrie Bradshaw u prošupljenoj postavi Dior torbice pronašla svoju omiljenu „Carrie ogrlicu“ znala je da je to neki znak. U sred Pariza, smatrajući je zauvijek izgubljenom i nikad prežaljenom, ogrlica je bila opomena da je njen dom Njujork i da ona tamo pripada, da je vrijeme da ide kući. Istrčala je iz muzeja,…

Poštar nije zvonio

Kažu da su najbolji oni lažovi koji sebe ubijede u laži koje sami izmisle. Posmatrajući stvari tako, ja sam jedan od najboljih lažova, takozvana lažovčina. Već tri godine, gledajući u grubo, lažem sebe da nije tako loše i da će biti bolje. Da ne spominjem da od onih frustrirajuće patetičnih i niskointeligentnih fora tipa „što…